Sve se promijenilo od 2008., kada je i kod nas pobijedila logika da Europa više nema sigurnosnih prijetnji pa je suspendiran (ne i ukinut!) obvezni vojni rok. Većina europskih zemalja imala je tada sličnu logiku, osim, zanimljivo, onih najrazvijenijih i najbogatijih kojima se mnogi Hrvati i najviše dive, a to su skandinavske države, Švicarska i Austrija na primjer. Hrvatska je tada, pokazat će se, napravila dvostruku grešku. Ukinula je vojni rok, a istodobno potpuno zanemarila profesionalni dio vojske. Agresija Rusije na Ukrajinu dovela je, međutim, mnoge k svijesti.

U Europi i oko nje u ovom trenutku bjesne dva velika ratna sukoba, a tome nije kraj, slijede desetljeća sukoba. Kao što je ovih dana objasnio ministar obrane Ivan Anušić, sigurnost Hrvatske ne može se temeljiti samo na profesionalnoj vojsci, ne ako ona broji tek nešto više od 10.000 "pravih" vojnika pod oružjem. U ovom trenutku manjka do četiri tisuće vojnika, kao što je to začuđeno primijetio i naš predsjednik Zoran Milanović. Te su ga niske brojke zaprepastile, pa čak Vladi Andreja Plenkovića nudi i suradnju. Drugi podatak, da su u prosjeku pripadnici pričuve stariji od 45 godina zvuči još poraznije.

Ivan Anušić

Jedini koji još apsolutno ništa ne razumiju jesu ljevičari, liderica Možemo! Sandra Benčić te drčni SDP-ovac Siniša Hajdaš Dončić. Problem nacionalne sigurnosti unaprijed svode isključivo na pitanje priziva savjesti i služenja civilnog vojnog roka. A ovdje je riječ primarno o hitnoj potrebi stjecanja vojnih znanja stanovništva. Oni su protiv vraćanja obveznog vojnog roka jer smatraju da se problem može riješiti poboljšanjem uvjeta za profesionalnu vojsku. Benčić drži da jednostavno treba više platiti vojnike pa će onda oni čuvati sve nas druge.

Sandra Benčić

Taj način razmišljanja govori da je Benčić zaspala u vremenu negdje još od pada Berlinskog zida 1989. Imala Hrvatska 10 ili 20 tisuća profesionalnih vojnika, to jednostavno nije dovoljno dođe li do situacije u kojoj će nam prijetiti ratni sukob i agresija. Čudno da se Benčić, a ni Hajdaš Dončić ne sjećaju lekcija iz 1990-ih. Premda smo bili razoružani, pokazalo se da se oružje može brzo nabaviti, ali ne i stotine tisuća ljudi koji znaju baratati oružjem. Kako je bivši komunistički sustav bio opsjednut vanjskim prijetnjama i postojao je obvezni vojni rok za mladiće, to se pokazalo sretnom okolnosti i za Hrvate, jer je njih pola milijuna moglo sudjelovati u ratu, jer su stekli osnovnu, a i specijaliziranu vojnu obuku. I to nas je tada obranilo. Kako sada postići da Benčić i Hajdaš Dončić shvate da Hrvatska za svoju obranu trenutačno može dići i mobilizirati tek nekoliko desetaka tisuća vojno obučenih ljudi, pod uvjetom da imaju manje od 50 godina.

Siniša Hajdaš Dončić

Oni će, međutim, i dalje nastaviti citirati članak 47. Ustava, koji kaže da je dopušten prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti. Pri tom citatu uvijek izbjegavaju prvi dio tog članka, koji kaže da je "vojna obveza i obrana RH dužnost svih za to sposobnih državljana". Drugim riječima, ako počne rat i država pokrene mobilizaciju, tu više ne vrijedi prigovor savjesti. Logika, dakle, kaže da je bolje proći osnovnu vojnu obuku prije nego što dođe do eventualne ratne opasnosti.

Prigovor savjesti nije postojao u vrijeme bivše države. Najveće žrtve toga bili su subotari i Jehovini svjedoci, kojima je vjera branila uzimanje oružja u ruke. Njih su u Jugoslaviji zbog toga trpali u višegodišnji zatvor. U mojoj generaciji velika većina mladića provela je godinu dana u vojsci, jer je to bilo obvezno. U Domovinskom ratu oni mobilizirani proveli su od šest mjeseci do godinu dana i u HV-u, a dragovoljci i po nekoliko godina. Pitati moju generaciju, dakle, što mislimo o vraćanju vojnog roka koji bi trajao samo tri mjeseca, može izazvati samo salve smijeha i komentara na osjetljivost i nježnost novih generacija.

Priziv savjesti, naravno, ostaje kao stečeno pravo, premda je tu bilo mnogo zloupotreba, jer u prvom planu nisu bili vjerski ili moralni razlozi, nego razlozi komocije, strah od discipline, autoriteta, treninga itd. No zakonodavac je već najavio da će demotivirati mladiće koji se odluče za civilno služenje, a nagraditi one koji krenu na tromjesečnu obuku. "Civili" će morati služiti šest mjeseci i dobit će konkretne civilne poslove, dok će vojnici za svoja tri mjeseca dobiti plaću, radni staž, prednost u zapošljavanju u javnom sektoru. Iz politike to nitko neće sada reći, no ima još jedan razlog zašto se ide na taj kratki vojni rok, naime, istu obvezu za svoje mladiće vraća i Srbija. Naš ratoborni susjed.