Prisustvovali su mnogi Nediljkovi prijatelji i Kriegskameradi iz Hrvatskog revolucionarnog bratstva HRB-a i HV-a, te predsjednik Ustavnog suda u mirovini Vice Vukojević, zastupnica Gordana Turić i mnogi drugi uglednici koji su svoje postojanje ugradili u nastanak države Hrvata.

Svrha Mise zadušnice obično je molitva za duše pokojnika, izražavanje nade u Božje milosrđe i podrška vjernicima u molitvi za svoje preminule voljene. Nedo (Nediljko) je svojim životnim putem Božje milosrđe vjerujemo već odavno zaslužio, a vč. Tanjića je u nadahnutom obraćanju spomenuo kako ne slavimo svece jer su baš uvijek bili savršeni, nego zato što su se poslije propusta pokajali i krenuli dalje prema Svijetlu.

Ako je Nedo i imao koji faul za života, njegova dobra djela odavno su ga nadmašila.

Misa zadušnica u kapelici Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) imala je svoju težinu. Pomalo kriptična (podrumski skrivena), nakon oštrog zaokreta u desno imala je centralnu poziciju u samom zdanju HKS-a. Nedo je veći dio života proveo skrivajući se zbog svoje predanosti uspostavi slobodne države svih Hrvata. Mnogi njegovi suborci iz Bratstva, poput Brune Bušića, nisu niti dočekali uspostavu RH jer ih je zloglasna „Udba” likvidirala u inozemstvu.

SJEćANJE NA NEDILJKA NEDU VEGARA možete pročitati ovdje.

Niti pripadnici Bratstva nisu ostali dužni, nastavili su svoju borbu protiv komunističkog zla. Iako se HBR formalno „samo-raspustio” uspostavom RH, rat za pravdu nastavila se i do današnjih dana. Jedna od bitaka je i izručenje čelnika „Udbe” kako bi im se u Njemačkoj sudilo za ubijanje civila po Svijetu (i u Bavarskoj) tijekom Jugo-komunističke okupacije Hrvatske (1945-1995.) gdje se Nedo izrazito aktivno angažirao, o čemu će još biti prilike govoriti u povijesnom kontekstu.

Ta bitka traje i danas. Nediljko Nedo Vegar može sad s mirom počivati znajući kako nema predaje.

Nedo, neka ti je laka hrvatska zemlja.