Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih hrvatskih redatelja Jakov Sedlar upravo se vratio s još jedne turneje po svijetu. Naime, u Kanadi i Americi našim je iseljenicima imao prigodu predstaviti film Razgovor o jedinome povijesnom susretu hrvatskoga blaženika, kardinala Stepinca, s jugoslavenskim diktatorom i zločincem Titom. To, kao i činjenica da je ovo za njega iznimno produktivna godina, povod je za ovako opsežan razgovor s njime.

-Ovih ste dana boravili u Kanadi i Americi te hrvatskoj dijaspori predstavili film Razgovor, koji je vaš sin Dominik (s Vama kao producentom), napravio na temelju povijesnoga susreta kardinala Stepinca i jugoslavenskoga diktatora Tita. Koje ste gradove posjetili i kakve su reakcije hrvatskih ljudi na taj film

-Projekcije su bile u Torontu, Chicagu, New Yorku, Vancouveru, San Joseu i Los Angelesu. Reakcije su bile sjajne kao i na svim dosadašnjim projekcijama u Hrvatskoj, Australiji i Europi. Dominik je, prema sudu svih koji su film vidjeli, napravio odličan posao koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Posebno su zanimljiva bila pitanja nakon prikazivanja filma. Hrvatski čovjek, bez obzira na činjenicu da je internetom stalno povezan s domovinom, voli kada se osobno dođe u prostore hrvatskih klubova koji su odavno zamjena za ono što je ostavio kada je otišao iz Lijepe Naše.

-Već godinama i desetljećima praktički intenzivno surađujete s našim iseljenicima posvuda u svijetu i posjećujete ih. Zacijelo možete biti relevantni u ocjeni te interakcije između hrvatske države i naše dijaspore. Je li taj odnos sve bliskiji ili sve hladniji u odnosu na entuzijazam 90-ih

-Vrlo je teško uspoređivati entuzijazam s kojim smo bili dočekivani 90-ih (ja i ranije, od 1982.) i sada. Naime, tada je svaki dolazak bilo koje javne osobe iz Hrvatske punio dvorane, danas je to potpuno drukčije. Onda je bila golema strast čuti uživo nekoga koga su znali samo po pričanju ili iz novina, zato su Hrvati punili dvorane. Naravno, i iz želje da iz prve ruke čuju riječi ohrabrenja za sudbinu države i naroda koji se borio za svoju samostalnost. Danas je država tu, ostvarena je, internetom smo povezani, ljudi istodobno gledaju Dnevnik u Zagrebu, Los Angelesu i Melbourneu, prepreka u komunikaciji nema. No po sudu goleme većine odnos između dijaspore i Domovine nije kao što je bio. Možda se nije posve ohladio, ali prva generacija koja je pobjegla iz Titovoga „raja” ostarjela je, mnogi su i umrli, a njihova djeca (barem većina njih) nemaju isti nacionalni naboj kao njihovi roditelji. Mislim da je i hrvatska država dosta pridonijela takvom odnosu jer je (osim smanjenja broja njihovih predstavnika u Saboru) dobrim dijelom zapustila taj odnos koji stalno treba njegovati. Poput Židova, Iraca, Talijana Hrvatski su iseljenici imali idealističku viziju hrvatske države u kojoj ne će (kao u drugim državama) biti korupcije, lopovluka, laži no Hrvatska ih je u tome smislu iznevjerila.

Sretan sam jer film Razgovor oduševljava diljem svijeta

-Što po Vama utječe na taj donos

-Čovjek je najosjetljiviji na nečiji odnos prema njemu, a odnos hrvatske države nakon smrti Tuđmana i Šuška, potpuno se promijenio prema hrvatskoj dijaspori. Nije se promijenio jedino u verbalnom smislu, u svakom drugom jest. Ne može se taj odnos svesti samo na verbalne akrobacije vlasti o važnosti dijaspore da bi se time pokrila stvarna nebriga za taj dio zaista važnoga hrvatskoga korpusa. Malo se konkretno radi da se, recimo, što veći broj Hrvata vrati u domovinu. Kriza je u cijelom svijetu, mislim da bi nam povratak naših ljudi mogao značajno pomoći da država krene mnogo boljim putem. Ti ljudi imaju znanje, iskustvo, novac ali i (što je naročito važno) beskrajnu ljubav prema rodnoj grudi svojih predaka. Mnogi bi, kada bi se napravio pravi plan, bili sretni doći ovamo i započeti život jer Hrvatska kao zemlja nudi sve što čovjeku treba.

-Vratimo se filmu Razgovor. Kakve su i inače reakcije na film u Hrvatskoj i svijetu, nešto više od pola godine nakon premijere Sada čitamo da je jedan od dvojice glavnih glumaca Dylan Turner, koji glumi Stepinca, dobio ovacije i nagradu u Aleksandriji

-Na mnogim mjestima bio sam svjedokom oduševljenja gledatelja viđenim. Na mnogim projekcijama nisam bio, ali glas o filmu uvijek dođe do autora. To je posebno važno jer se radi o filmu gdje dvoje glumaca razgovara sat i pol vremena, a takav film u današnje vrijeme i nije baš uobičajen. To je dokaz da je Dominik uspio i kao scenarist i kao redatelj. Naravno, tema je povijesna, vrlo zanimljiva, ključna za mnogo toga što se dogodilo nakon 4. lipnja 1945., pa je i to razlog za zainteresiranost, ali najvažnije je: film je odličan u svim segmentima i zato je rado gledan.

-Film je dobio vrlo pozitivne ocjene u Hrvatskoj čak i od politički nesklonih vam kritičara. Očekujete li i smatrate li da je potrebno da nacionalna televizija uskoro emitira taj film s obzirom na veliko značenje susreta Stepinca s Titom

-Da, film je odlično prošao i kod svih u Hrvatskoj. Bilo bi lijepo da ga prikaže nacionalna televizija, ali postoji još nekoliko TV-postaja s nacionalnom koncesijom. Osobno, kao producentu, važno mi je da ga vidi što veći broj gledatelja, a na kojoj će TV-postaji biti prikazan, uskoro ćemo znati.

-Čuli smo da je film trebao biti prikazan i u Vatikanu, ali

-To je točno. Naš dugogodišnji prijatelj imao je s jednom vrlo visoko rangiranom osobom u Vatikanu dogovoren konkretan datum prikazivanja filma samo za kardinale, u njihovu kinu. Kada su pozvali i papu Franju da dođe pogledati film, on je stopirao prikazivanje pri tom rekavši da ništa što ima veze sa Stepincem u Vatikanu se ne smije prikazati!

-Možda to i ne treba čuditi s obzirom na to da je zaustavio njegovu kanonizaciju dopustivši zločinačkome SPC-uz da o tome odlučuje

-Na žalost svih normalnih i trezvenih ljudi da!

-Kako tumačite da nacionalna televizija s lakoćom emitira povijesni falsifikat s velikosrpskom poantom Dnevnik Diane Budisavljević, čak ga nedugo zatim i reprizira, u tzv. prime timu, tandemski i u dogovoru sa srbijanskom televizijom, ali domoljubni filmovi, Vaši i drugih autora, nemaju pristup

-To je teško objasniti bilo kome tko ima zdrav razum, ali to je žalosna činjenica. Osobno mi je žao da je tako, no zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije, uvijek uspijem svoje filmove prikazati mnogima koji ih žele pogledati. To je i poanta moga rada kao i svakoga tko se bavi ovim poslom.

-Želim dosnimiti Četverored

-Često Vas to pitaju, ali nikada odgovora koji bi zadovoljio veliki dio hrvatske javnosti: zašto HTV ne reprizira vaš film Četverored i što nakon svega imate reći o tomu

-To je sasvim posebna priča. Da (osim Ivana Aralice i mene) nije bilo Franje Tuđmana i Gojka Šuška, toga filma ne bi bilo i nikada nitko ne bi napravio film o najvećoj hrvatskoj tragediji u povijesti. Ponavljam: nitko nikada nije niti će ikada više napraviti film na ovu bolnu temu. Bio bih sretan da me tko demantira, ali ne će. Dakle, u koprodukciji s HTV-om napravljena je mini-serija i film Četverored, HTV je suvlasnik toga filma i jedini vlasnik TV- prava u Hrvatskoj. Niti jedna druga TV-kuća ne smije ga prikazati, a oni ne žele. Prikazuju toliko filmskoga smeća iz naše okolice da se čovjeku povraća, ali Četverored ne. Zašto, teško je znati. Film je (što sam i očekivao) bio napadnut kao lažan od strane poznatih mrzitelja svega hrvatskoga, posebno činjenice da je prikazano kako su partizani, komunisti, ubili mnogo nedužnih hrvatskih ljudi iako je Aralica cijelu priču temeljio na stvarnim sudbinama. Ono što nitko nije očekivao, bio je napad na film od strane kardinala Bozanića, prije nego što je bilo tko film vidio, pa ni on! Sudbina filma Želio bih, ako uspijem pronaći financijska sredstva, dosnimiti još nekoliko scena filma i ponovno ići pred publiku. Iskreno: mnogi me pitaju za taj film

-Ove godine premijerno ste prikazali još jedan fascinantni film Bilo jednom u Hrvatskoj u povodu 100. obljetnice rođenja prvoga hrvatskog predsjednika s Kevinom Spaceyjem u naslovnoj ulozi. Premijera je održana u prepunoj zagrebačkoj dvorani. Što je Vam je plan s tim filmom dalje

-Održana je samo jedna projekcija i to u povodu Tuđmanova stotoga rođendana. Bilo je veličanstveno, komentari odlični. Posebno glede glume legendarnoga Kevina Spaceyja. Film ide u distribuciju u siječnju i to po Hrvatskoj, ali i po svijetu, što me posebno veseli, jer će strana publika koja inače ne bi došla u kino pogledati neku hrvatsku temu, doći ga pogledati zbog Spaceyja koji je zaista sjajno donio lik Franje Tuđmana.

-Doživjeli ste napade zbog toga filma, a posebice zbog angažmana Kevina Spaceyja, zbog poznatih optužaba protiv njega za seksualno nasilje. Sada kada je u jednome slučaju Kevin Spacey oslobođen, kako komentirate optužbe protiv Vas zbog njegova angažmana, a kako oslobađajuću presudu protiv njega

-Kevin mi je prijatelj, a čovjek uglavnom zna tko su mu prijatelji. Nikada nisam posumnjao u njegovu priču o onomu što se stvarno dogodilo u slučajevima kada ga se optužilo za seksualno nasilje. On je, osim što je jedan od najboljih glumaca u povijesti, izuzetan čovjek koji je pomogao mnogima koji su trebali pomoć, a znam niz takvih slučajeva.

Oslobađajuću presudu očekivao sam kao i Kevin, nadam se da će i sud u Londonu u lipnju proći jednako, a optužbe protiv mene stizale su od spodoba koje bi me napale i da sam uskrsnuo Marlona Branda! Nisam bio iznenađen jer s primitivnim i glupim optužbama koje pišu ljudi koji mrze, živim godinama, i nije me briga za njih . Psi laju, karavane prolaze.

-Hrvatska kultura u rukama rigidnih ljevičara i mrzitelja Hrvatske

-Godinama Vas dio medijsko-filmskoga mainstreama pokušava diskreditirati profesionalno i politički. Za to vrijeme uspijevati angažirate najveće svjetske glumačke zvijezde u svojim filmovima, što ni jednome Vašem kolegi ne uspijeva u Hrvatskoj, no za razliku od Vas oni s lakoćom dobivaju milijune proračunskoga novca za svoje filmove koje gotovo nitko ne gleda, a Vas se prezrivo odbija. Što nam govori taj paradoks

-Taj paradoks govori kako živimo (posebno što se kulture tiče) u bolesnoj sredini koja svaki uspjeh nekoga tko nešto napravi smatra svojim neuspjehom. Nemam drugoga objašnjenja. Naime, dok se s jedne strane potpuni umjetnički i svaki drugi promašaji proglašavaju velikim, čak epohalnim uspjesima, dok se nemilice arči novac svih hrvatskih građana, dok se dolazak nekih apšisalih regionalnih glumaca i glumica proglašava kulturnim događajima godine, sudjelovanje velikana poput Spaceyja, Franca Nera, Jamesa Earla Jonesa, Martina Sheena, Liv Ullmann prešućuje ili se mene napada. S tim da meni država ne daje niti kune za moje projekte, a regionalna suradnja nagrađuje se milijunima i slavljenjem onih koji dovode te bezimene polutalente.

Osobno, zadovoljan sam i slobodan čovjek jer me najčešće angažiraju stranci koji mogu uzeti bilo koga iz svijeta, a godinama traže da upravo ja radim njihove projekte u Izraelu, SAD-u, Francuskoj.... Ne ovisim o „driblingu lokalnih vlasti”, o političkim i svakim drugim beskičmenjacima balkanskoga tipa koji se udružuju po plemenskom principu. Zanima me tko bi od onih koji su slavljeni kao genijalci, snimio film kada im hrvatska država ne bi dala novac! Jer, ako je netko genijalan, teško je vjerovati da takav talent svijet ne će prepoznati

-Aktualna ministrica kulture Nina Obuljen nakon promocije filma Bilo jednom u Hrvatskoj pokušala Vas je demantirati tezom kako se niste ni natjecali za sredstva HAVC-a u tom projektu. Odgovorili ste joj preslikom odbijenice. Kako tumačiti njezinu lakoću laganja

-O osobi koja već dulje vrijeme obnaša mjesto ministrice kulture dao bi se napisati roman o šteti koju čini hrvatskoj kulturi. Ima toliko toga što prolazi „ispod radara”, a ostavit će trajne negativne posljedice u hrvatskoj kulturi. Film je samo dio njezina takvoga djelovanja.

-U čijim je rukama danas hrvatska kultura, napose filmska, tko vuče konce, tko ju je to nama oteo, je li se u doba Tuđmana to moglo pretpostaviti...

-Hrvatska kultura (govorim o onima koji odlučuju što će se raditi državnim novcem, dakle o producentima hrvatske kulture koji imaju i raspodjeljuju novac) u rukama je rigidnih ljevičara koji su potpuno anacionalni kada je u pitanju Hrvatska. Štoviše, u mnogim situacijama radi se osobama koje mrze sve što ima bilo kakav hrvatski predznak. Kultura je (uz šport i prosvjetu) jedino što je u globalnoj situaciji preostalo da se može svjedočiti posebnost koju apsolutno imamo.

U vrijeme Tuđmana to nije bilo moguće jer je on bio čovjek kulture i znanosti, znao je koliko je kultura važna za svaki, posebno za brojčano mali narod poput hrvatskoga.

Ako pitate tko nam je to oteo, mislim da je otimanje Hrvatske iz hrvatskih ruku počelo sa Sanaderom i njegovim jedenjem istoga kruha s Pupovcem. Od tada, malo po malo, otimalo se (i otima) sve što se oteti može, a kultura je prva i najvidljivija u tome procesu.

-Ima li nešto što Vam posebno smeta u današnjoj Hrvatskoj

-Unatoč neograničenoj i bezuvjetnoj ljubavi koju osjećam prema Hrvatskoj, naravno da ima mnogo toga što mi u njoj nije drago vidjeti. Kao primjer, spomenuo bih sumanuti odnos velikoga broja mladih prema cajkama s istoka i uopće prema takvom glazbenom i svakom drugom miljeu. Naravno da mi ne padaju na pamet bilo kakve vrste zabrana, ali ovo što želim reći poražavajuće je po nas kao društvo. Živeći cijeli život na cesti, družeći se sa svim generacijama, idući u sve postojeće vrste klubova, mislim da se u ovome slučaju ne radi o nečemu što je došlo spontano. To zatupljivanje i fascinacija mladih glazbom s istoka i uopće njihovim načinom života navođeno je iz teško vidljivih mjesta upravljanja kojima je središte u nizu medija koji propagiraju „region”. To je nešto što je mojoj generaciji bio predmet sprdnje, s čim se bilo nemoguće identificirati jer se smatralo zadnjom seljačijom i primitivlukom, a našim mladima sugerira se kao nešto normalno i prihvatljivo kao naše. Ne mislim da je slučajna svakodnevna medijska propaganda koja najavljuje i slavi sve što dolazi s istoka i sve hrvatsko što taj i takav istok slavi. Da bi se imala vlast nad ljudima, nije potrebno klasično oružje, dovoljno je oružje svakodnevno ulaženje u tijek misli posebno mlade generacije, svakodnevno medijsko pranje mozga da smo mi dosadni, nezanimljivi, da je i samo naše postojanje upitno, a da je nešto drugo (nešto potpuno strano našem biću i načinu života) naš ideal. Bolesno, ali za sada uspješno realiziran plan od strane onih koji su na pozicijama anti-Hrvatske.

Medved je častan čovjek, ali ovo s HAVC-om uistinu je orwellovska distopija

-Sada radite, koliko je poznato, film o hrvatskim braniteljima zatočenicima srpskih logora. Je li to opsežan projekt i što zapravo sadrži

-Kroz srbijanske koncentracijske logore prošlo je preko 8.000 Hrvatica i Hrvata, ali ne postoji niti jedna profesionalna snimka bilo čijega iskaza o tomu što je netko prošao na putu od zarobljavanja do izlaska na slobodu, a to je nacionalna sramota. Zbog te činjenice, kao i zbog činjenice da je, primjerice, Steven Spielberg potrošio milijune dolara kako bi snimio nekoliko tisuća iskaza osoba koje su prošle strahote holokausta, odlučio sam snimiti barem dio onih koji su prošli najstrašnije moguće muke. Zašto Zato da ostane trag o dijelu povijesti koji se već dulje vrijeme pokušava relativizirati, te da se ne zaboravi. Napravit ću seriju koja će biti darovana Muzeju na Ovčari kao i mnogim mjestima u Hrvatskoj, posebno školama, ali i film pod naslovom: Poruke naših očeva: Ni oprostiti ni zaboraviti. Radi se o vrlo opsežnom i teškom projektu jer samo do sada ispričane priče nikoga ne će ostaviti ravnodušnima.

-Hoćete li barem za taj projekt imati razumijevanje hrvatskih institucija, napose Ministarstva branitelja

-Ministar Tomo Medved dao nam je pisanu preporuku i na tome mu hvala, no (kao Ministarstvo) nije mogao financijski pomoći zbog (kako nam je rečeno) nekih pravilnika kojih se mora držati. Imamo njegovu podršku, ali mnogo ovisi o pojedincima, tvrtkama i i-nstitucijama kojima smo poslali zamolbe. O njima ovisi koliki ćemo broj iskaza snimiti.

Ministarstvo branitelja financira sa stotinama tisuća kuna godišnje tzv. antifašističke udruge i njihove nekakve obljetnice, a nema za domoljubne filmske projekte. Nije li to jedan vid orwellovske distopije na djelu i kako je moguće da ministar, nesporno herojski branitelj, pristaje na to

Tomo Medved častan je čovjek, poznajem ga godinama. Da se radi o orwellovskoj distopiji, istina je. Naime, nema nikakve logike da još nema pravoga filma o domovinskome obrambenom ratu, ali ima niz filmova koji pljuju na mnogo toga što je normalnim Hrvatima sveto. Koliko on, kao ministar hrvatskih branitelja može, teško mi je reći, ali što se HAVC-a tiče, zaista se radi o nakaradnom načinu raspodjele sredstava u kojemu uopće nema mjesta za pričanje priča koje bi promovirale istinu o nama kao narodu. Ne govorim o propagandi, govorim o tomu da je bolesno kada država obilno financira aktivnosti koje su protiv nje.

-Napravili ste niz dokumentaraca s domoljubnom tematikom. Kako je prošao dokumentarac o djevojčici s plavim kaputićem, zašto general Gotovina nije htio sudjelovati u njemu Kako je prošao dokumentarac o legendarnoj hrvatskoj nogometnoj vrsti „Jedanaest veličanstvenih” , kako o samoubojstvima branitelja, o djeci poginulih branitelja Koliko Vam je država financijski pomogla za sve te filmove i otkud toliko entuzijazma kod Vas s obzirom na to da niste stimulirani i da Vas mainstream mediji stalno kleveću

-Svi moji dokumentarni filmovi: ovi koje ste spomenuli, ali i još neki koje sam radio u inozemstvu, kod publike su prošli odlično. I što se tiče broja gledatelja i njihovih ocjena. To što me kleveće mala skupina dobro raspoređenih antihrvatskih plaćenika zaista me nije briga, jer stalno radim, imam posla i očito ga dobro radim, inače ne bih imao priliku da nije tako, jer hrvatske institucije ne daju mi ništa. One daju onima koji su u sprezi s tom medijskom ekipom koja mi djeluje nakaradno. I intelektualno i fizički.
Entuzijazam je kod mene plod želje da napravim nešto za Hrvatsku korisno, što prešućuju oni koji su na pozicijama moći, a ponašaju se kao da je još na vlasti neki Centralni komitet SK! Primjerice, moj film o hrvatskim svjetionicima, prvi uopće na tu temu, samo u zadnja tri mjeseca dobio je tri svjetska Grand Prixa (Španjolska, Portugal, Srednja Europa) na uglednim festivalima turističkoga filma. Meni osobno najveća je satisfakcija činjenica da sam svojim filmovima otvorio niz tema koje nitko drugi nije. Za mene je umjetnost ljepota, ali i rizik, i ja ga u svim segmentima prihvaćam: od teme, dobivanja sredstava, realizacije do distribucije i reakcija na ono što sam napravio. Ovo nikada nije bio siguran posao, osim u sredinama gdje postoji plemenski način ponašanja, gdje nije važno što se i kako radi nego tko radi. Ako i ubiješ nevina čovjeka, a dio si plemena nevin si. I obrnuto. Ja na takvu logiku ne pristajem, bio sam športaš, znam kako dobivati, ali i gubiti. Malo što me više može iznenaditi. Sretan sam što postoji moja Hrvatska, volim ju, radim sve što mogu za njezinu promociju i istinu o njoj, a zbog mnogih spoznaja koje nisu svima na raspolaganju, strepim za nju i za njezinu budućnost.

-Zašto general Gotovina nije htio sudjelovati o dokumentarcu o Željki Jurić, djevojčici s plavim kaputićem

Posebno zbog činjenice da je to bila velika Željkina želja, žao mi je da naš legendarni general nije u filmu. Naime, i Željka i ja vrlo smo vezani uz njegovu priču. Ona je bila protagonist moga prvoga filma o njegovoj sudbini (”Hrvatska, ljubavi moja) nakon što je završio u Haagu. Zašto nije, iako je zamoljen, nemam odgovor, ne znam

Sramotna je protuhrvatska izjava nekoga majmuna u Beogradu

-Na kraju, nakon brojnih dokumentaraca, susreta, informacija, filmova, što možete zaključiti je li u Hrvatskoj na djelu lažna povijest i hoće li biti u perspektivi potrebno još više napora za njezino raskrinkavanje

-Golemi dio općeprihvaćenih povijesnih istina koje nam se serviraju kao konačne vrlo su upitne, da ne kažem što drugo. Naime, najveći dio jugoslavenske historiografije lažan je, temeljen na mitovima kojima je istina najveći protivnik. Na žalost, dobar dio povjesničara koji rade po hrvatskim fakultetima znanstveno je upitan. Oni uglavnom prepisuju ili ponavljaju ono što je nekada stizalo depešama iz Beograda. Nadam se da će vrijeme koje je pred nama ipak donijeti pomake i u tome dijelu našega društva jer bi bilo tragično ne revidirati tolike laži koje nam se serviraju kao istine. Od toga da je hrvatski narod genocidan do propagande da nismo u stanju imati svoju državu. Pogledajte izjave nekih tzv. intelektualaca iz Hrvatske koji usred Beograda izjavljuju kako bi bilo dobro i kako se nadaju da će Hrvatska izgubiti svoju samostalnost! U Hrvatskoj nitko ne reagira na riječi takvoga majmuna! Nikada ne ću zaboraviti velikoga nogometaša i predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića koji mi je ne jednom rekao: „Ne zaboravi da niti jedno nogometno prvenstvo Jugoslavije nije bilo regularno. O svemu se odlučivalo na Terazijama!”
Ponavljam: imali smo težak put do svoje države i svoje nezavisnosti. Kada je bilo najteže, znali smo kako se obraniti i ići dalje. Uvjeren sam da će tako biti i ubuduće unatoč onima koji žele drukčije i koji zaboravljaju koliko je strastan hrvatski narod kada je nacionalna ugroza u pitanju. Nitko nam ništa nije darovao, u temeljima svega što imamo su krv i životi zaljubljenika u Lijepu Našu. To se ne smije zaboraviti i ne će.