Piše: JOŠKO BULJAN
Sredinom rujna 1991. sudbina naše države bila je neizvjesna. Razoružani i premreženi srpskom agenturom, izdani od hrvatskih Jugoslavena, izolirani od međunarodne zajednice, pod embargom i informacijskom blokadom krenuli smo u završni obračun. Nakon što je JNA odbila Tuđmanov ultimatum, 14. rujna hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a okružile su i blokirale sve vojarne i instalacije JNA na hrvatskome teritoriju čime je Tuđman spriječio stratešku ofenzivu JNA protiv Hrvatske. Mnogi 'tvrdolinijaši' oplakivali su Tuđmanovo oslanjanje na Međunarodnu zajednicu i izbjegavanje izravnoga sukoba sa Srbima i JNA. Sredinom rujna 1991. Tuđman ih je sve iznenadio i napao. U trenutku kad je Tuđman uspio osigurati kakvu-takvu međunarodnu potporu, uslijedio je taj hrabri potez i brzo osvajanje vojarni. Generali JNA u Beogradu nisu očekivali takav potez. Iznenadni uspjeh hrvatskih snaga ostavio je devastirajuće posljedice na JNA.
Iako to nitko nije očekivao, jedan od najvažnijih događaja tih dana, točnije 15. rujna te 1991., bilo je zauzimanje zapovjedništva Petoga korpusa 'ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane' (RVPVO) u Zagrebu na Maksimirskoj cesti br. 63. Sreća prati hrabre! Uz nešto malo osvojenoga oružja, zaplijenjena je dokumentaciju njegova 'Organa bezbednosti', ali i Drugoga detašmana KOG-a RV i PVO koji se nalazio u istoj zgradi. Tako je razotkrivena cjelokupna operativna i agenturna mreža Organa sigurnosti JNA koja je djelovala u Zagrebu i okolici. Njezin službeni kodni naziv bio je 13. obavještajna grupa Štakor. Ta je mreža bila odgovorna za čitav niz neprijateljskih akcija protiv Hrvatske uključujući i terorističke akcije poput miniranja Židovske općine i židovskoga groblja u Zagrebu u kolovozu 1991. godine. U drugome detašmanu KOG-a Odjeljenja sigurnosti RV i PVO bili su sljedeći časnici: potpukovnik Mirko Martić, načelnik KOG-a, potpukovnik Ivan Sabolović, kapetan 1. klase Čedomir Knežević, kapetan Miroslav Juran, kapetan Balent, poručnik Ljubiša Slavulj te dočasnici zastavnik Ljubiša Ljubišić i stariji vodnik Radojko ćosić.
Dragocjena Sabolovićeva „radna beležnica”
U trenutku našega napada u zapovjedništvu je bio samo kapetan Balent. Potpukovnik Mirko Martić sat vremena prije napada na vojarnu napustio je prostorije KOG-a zaključavši blagajnu s dokumentima i disketama. Kada je napad počeo, Balent je panično tražio ključeve od blagajne da uništi dokumente i diskete, a kako nije mogao naći ključeve jer ih je Martić odnio, nakon brzoga prodora u vojarnu blagajna s dokumentima došla je u posjed hrvatskih snaga. Nakon što su hrvatski obavještajni stručnjaci otvorili blagajnu, u njoj su pronađeni vrijedni obavještajni dokumenti na temelju kojih je potpuno rekonstruirana srpska obavještajna mreža u Zagrebu. Kad je potpuno obrađena ta dokumentacija i diskete, po podatcima iz 'radne beležnice' potpukovnika Ivana Sabolovića identificirani su srpski suradnici koji su ostali raditi, očito po zadatku, u hrvatskoj Službi državne sigurnosti i SZUP-u. Tako je otkriveno da je Načelnik II. Odjela Branko Traživuk kod Sabolovića vođen po kodnim nazivom 'S3'. Ukupno je otkriveno da je JNA u sigurnosnom sustavu Hrvatske ostavila 62 suradnika koji su bili od razine načelnika odjela pa do vozača ili tajnice. Neki od tih suradnika osjećali su se toliko sigurno da su sa svojih službenih telefona iz SZUP-a, Sabora, Vlade i ministarstava predavali svoja izdajnička izvješća očekujući da će oslobodioci s istoka stići brzo do Zagreba.
Na temelju zarobljenih obavještajnih dokumenata otkriveno je kako osim ove obavještajne mreže JNA postoji i srpska paraobavještajna mreža koja je funkcionirala u Centralnom komitetu SR Hrvatske od 1986. i koja je očito radila na pripremi agresije na Hrvatsku, a nakon promjene vlasti ostala u Saboru i Vladi. Glavni operativci te paraobavještajne skupine bili su Radenko Radojčić i Slavko Malobabić. Naime, u kabinetu predsjednika Predsjedništva CK SKH uspostavljena je srpska paraobavještajna služba čija je analitička jezgra dobivala dokumente i podatke iz središta SDS-a SR Hrvatske te od Vojne službe sigurnosti V. vojne oblasti. Prema svjedočenju bivših pripadnika te organizacije prikupili su oko 40.000 dokumenata. Ti dokumenti presnimljeni su na mikrofilmove i predani Vojnoj službi sigurnosti koja je bila u prostorijama u Maksimirskoj 63, a u rujnu 1991. samo nekoliko dana prije našega napada ti obavještajni dokumenti prebačeni su u prostorije 1.VAK-a (1. Vazduhoplovni korpus JNA) u Zemun. Tim gradivom iz Zagreba savezna će se vojska koristiti za plasiranje dezinformacija i letaka u operaciji Uprave sigurnosti JNA 'Opera'. Glavni operativci Uprave sigurnosti JNA u ratu protiv Hrvatske bit će upravo pripadnici te paraobavještajne organizacije sastavljene od Srba i uvjerenih Jugoslavena. U to vrijeme Srbija je pomoću savezne vojske i Uprave sigurnosti JNA pokrenula u Hrvatskoj uz pomoć vodećih komunista srpske nacionalnosti tzv. balvan revoluciju, a preko svoje suradničke mreže više tajnih obavještajnih operacija kojima je Hrvatska novoizabrana demokratska vlast trebala biti srušena, prikazana kao autokratska, proustaška i antisemitska, a Hrvatska je kao država trebala nestati. Dokumenti koji postoje o operacijama Uprave sigurnosti 'Štit', 'Proboj', '13. Grupa Štakor' i 'Opera' nepobitan su dokaz namjera savezne vojske i Srbije. Sve ove obavještajne operacije bile su u potpori plana 'Jedinstvo' koji je napravljen u Beogradu. Kada je taj plan stupio na snagu 25. prosinca 1988., postalo je potpuno jasno da je napravljen za realizaciju projekta tzv. Velike Srbije. Po tom planu cijela Jugoslavija bila je podijeljena na tri vojne oblasti (VO) i jednu vojnu pomorsku oblast (VPO). Granice 1. vojne oblasti sa zapovjedništvom u Beogradu podudarale su se sa zamišljenim granicama tzv. Velike Srbije. Realizacijom ovoga plana Srbija je napravila važan korak u transformaciji savezne armije u srpsku vojnu silu.
Ništa se teroristima nije dogodilo
Napadom na vojarne i preuzimanjem dokumentacije Drugoga detašmana KOG-a RV i PVO u Maksimirskoj 63. svi planovi srpskih štakora po Hrvatskoj zaustavljeni su u prvoj fazi rata. Nakon pada vojarne, štakori su se razbježali, a samo mjesec dana nakon što je dokumentacija potpuno obrađena uslijedila su i uhićenja od 14. listopada 1991. a ta operacija čišćenja nazvana je 'Labrador'.
I danas je teško procijeniti domete srpskih obavještajnih operacija po Hrvatskoj devedesetih. S jedne strane radi se o opasnim operacijama koje su provodili notorni zločinci u uniformama ili u civilu, svejedno. Bili su spremni na ubojstva, podmetanja bomba, izazivanja panike i sl. Odjeke njihovih propagandnih akcija i danas možemo često prepoznati u medijima, bilo da ih i dalje provode bivši agenti, bilo novinari koje se u obavještajnim krugovima naziva 'korisnim budalama'. Ni prvima ni drugima u Hrvatskoj se ništa nije dogodilo. S druge strane, svi ti radojice i ljubiše bili su tipični JNA-primitivci čija je djela bilo lako prepoznati i kojima Hrvati ionako nisu ništa vjerovali. Kad nije bilo sile koja je iza njih stajala, bili su ništarije kao i svi drugi oficiri JNA. Uostalom, nakon generalnoga neuspjeha '91., ubrzo su se počeli povlačiti po sudovima, tražiti nekakva prava za svoje 'zasluge' ili raspačavati ukradene dokumente za tko zna koje protuusluge. Štakori koje smo potjerali čak i bez prevelikoga deratizacijskog napora.
