Znači čovjek je doslovno gledao kako mu neprijateljski avion raketira kuću u čijem podrumu je bila njegova obitelj, a odmah za raketama izbacuje i "krmaču" koja će napraviti pravi masakr. U trenu su mu poginuli, kći Andrijana, sinovi Dalibor (5) i Marinko (1), supruga Željka (32) i majka Kata (75).

- ''Bila je nedjelja. Poslije ručka sam pokupio suđe, te krenuo prekoputa, u našu kuću u izgradnji, da to operem. Još sam pitao kćer: - Andrijana, hoćeš li pomoći tati, a dijete mi je reklo da će se ostati igrati. Bilo nas je 14 u podrumu, od toga sedmero djece. Sve što se poslije dogodilo bio je jedan moment. Raketa je direktno pogodila u gornji dio kuće, a "krmača" je pala između dvije kuće. Silina udara je izbila i temelje u podrumu. Sve njih su praktički pobili izbijeni komadi betona i prašina koja ih je ugušila... a ja sam to sve nijemo i bespomoćno gledao'' - smirenim glasom reče Josip.

''Dok su oko mene letjeli kanalizacijski poklopci, trčao sam prema pogođenoj kući iznad koje se izdizala gusta crna gljiva. Kad sam vidio prizor, samo sam se uhvatio za glavu... Kako sam izdržao Ni danas ne znam i često se pitam otkud mi takva snaga, ali ne prođe niti dan da ne pomislim na njih.

Tada sam imao neku neprirodnu snagu. Otišao sam u mrtvačnicu i sve sam ih redom prepoznavao, a čovjek koji je tamo radio i koji me dočekao, nakon par minuta je pao u nesvijest.

Od tog dana živim neprekidnu bol, noćima ih sanjam, a danju si, valjda za dušu ili za srce, puštam snimku na kojoj moja ljubav, moja mala kći pjeva: "Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za Te život dati".

Nakon ove nezamislive tragedije, otišao je prvo u Bosnu, u HVO, potom se priključio 157. brigadi HV, a ratni put i vojničku karijeru završio je kao pripadnik 3. bojne - Kobre, 3. Gardijske brigade - Kune.

Povukao se u osamu sela Poljanci, gdje je živio u najmu i od socijalne pomoći i 2400 kuna "naknade" za troje poginule djece. Braniteljsku mirovinu mu nitko nije niti ponudio, a tek prošle godine, grad Sl. Brod mu je dodijelio garsonjeru. Žalosti ga kada na ulici sretne ljude za koje zna da su podmićivali doktore i kupovali potvrde kojima su poslije dokazivali svoj ''herojski ratni put'' i tako stekli brojna nepripadajuća prava a s tim i lagodne živote.

- ''Prostrem s onim što imam i koliko je dugačko, jer puno je onih koji su izgubili sve, a sada nemaju ništa ili vrlo malo. Upravo to je tragedija ovoga društva'' - zaključuje Josip, koji je prije par godina promijenio i ime i prezime. Zvao se Sreto Marinković, ali jednoga dana, shvativši da njegovih Marinkovića na ovom svijetu više nema i da on ni po čemu nije poseban, a pogotovo sretan, ime je promijenio u Josip, a prezime uzima majčino, djevojačko.

POSVEćENO SVIM ONIM NEZAHVALNICIMA KOJI KRVAVU ŽRTVU MALOG HRVATSKOG ČOVJEKA IZ TIH SUROVIH, TEŠKIH VREMENA, SHVAćAJU ZDRAVO ZA GOTOVO.