Nihad Bojadžić bošnjački je ratni zločinac višestruko osuđivan za ratne zločine nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini. Od Trusine, gdje je sudjelovao u likvidaciji 22 Hrvata, 14 civila i osam zarobljenih vojnika Hrvatskoga vijeća obrane u travnju 1993. godine, istoga dana kada su pripadnici HVO-a počinili zločin nad Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, do silovanja u logoru za Hrvate u muzeju Jablanica. Kako to hoće prst sudbine, da zlo nikada ne staje, Bojadžić stoji i iza nedavne smrti u poplavama i odronima stijenja u Donjoj Jablanici. Naime, kamenolom iz kojega su tone stijenja, pijeska i mulja ubile 18 mještana Donje Jablanice, u vlasništvu je njegova bivšeg šogora i punca.

Ekskluzivno otkrivamo da je Bojadžić oženio Lejlu Hondžo od koje se u međuvremenu rastavio. Međutim, kako je bio visoki časnik zločinačke Armije BiH, koristio se raznim pogodnostima i pomagao da se izgradi kamenolom. Valja reći kako je u Donjoj Jablanici, gdje su stradali Bošnjaci, tijekom rata bio logor za Hrvate. To su Rogića kuće gdje je bilo zapovjedništvo zloglasne postrojbe Zulfikar u kojoj je Nihad Bojadžić bio zamjenik zapovjednika, a danas svi šute o toj njegovoj zlogolasnoj ulozi.

Zavjet šutnje

Nedavno je načelnik Jablanice Damir Šabanović izgubio izbore. Ovaj SDP-ov dužnosnik sigurno je znao tko stoji iza kamenoloma koji je ubio njegova sumještane, šutio je cijelo vrijeme, kao što i danas šuti javnost, ili se ne usude reći istinu. Umjesto da poentira na tome kako je Bojadžić, iza kojega stoji klika vodeće bošnjačke, a proturske Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, sve vrijeme stajao i gurao projekt kamenoloma, Šabanović je radije izgubio izbore. Šutjeli su i u SDP-u BiH ? znali su, a nisu se usudili progovoriti. Iza ratnoga zločinca Nihada Bojadžića ostaje trag smrti, boli i nepravde, od masakra u Trusini do tragedije u Jablanici, isprepleten politikom, privilegijama i zločinima koji mu donose povlastice dok nevine žrtve i dalje traže pravdu.

Nihad Bojadžić

Dana 16. travnja 1993. godine, mir hrvatskoga sela Trusina prekinut je krvavim napadom pripadnika odreda Zulfikar, pod njegovim i zapovjedništvom Zulfikara Ališpage. Napad je bio okrutan i organiziran, s ciljem da se uništi sve što pripada Hrvatima. Pod Bojadžićevim vodstvom 22 su osobe nemilosrdno ubijene, od kojih su 18 bili civili, dok su četvorica bili zarobljeni vojnici HVO-a, onesposobljeni za bilo kakav otpor. Trusina, selo koje je simboliziralo suživot i mir, preko noći je postalo spomenik ljudske okrutnosti. Vojnici pod Bojadžićevim zapovjedništvom nemilosrdno su izvršavali zapovijedi likvidirajući civile pred njihovim domovima, u dvorištima, pred očima njihovih najbližih. Kuće su bile spaljene, opljačkane, članovi obitelji strijeljani. Nihad Bojadžić postao je simbol smrti, a njegovi zločini utisnuli su duboku ranu u kolektivno sjećanje preživjelih. Najstarija žrtva, Kata Drljo, starica od 75 godina, u selu poznata po svojoj blagosti i ljubavi prema susjedima, ubijena je samo zato što je bila Hrvatica. Najmlađa žrtva, Ivan Drljo, imao je 21 godinu kada je izgubio život, ubijen pred očima svoje obitelji. Majke, očevi, djeca ? svi su bili nevine žrtve Bojadžićeve brutalne zapovijedi: Pobijte sve. Ni kokoš ne smije ostati živa!

Bojadžić: Pobijte sve!

Ključna svjedokinja Rasema Handanović, koja je nosila nadimak Zolja, bila je pripadnica odreda Zulfikar i sudjelovala u napadu na Trusinu. Nakon izručenja iz SAD-a, priznala je svoju krivicu za ubojstvo triju vojnika HVO-a i triju civila te postala jedan od svjedoka u procesu protiv Bojadžića i njegovih suboraca. Tijekom svojega svjedočenja otkrila je jezive pojedinosti o tomu kako je napad bio organiziran, kako su vojnici bezdušno ubijali civile i kako su zapovijedi dolazile izravno od Bojadžića. 'Od Bojadžića je došla zapovijed da u Trusini ni kokoš ne smije ostati živa', izjavila je Rasema Handanović. Tijekom napada, vojnici su, kaže, išli od kuće do kuće, izdvajali civile i zarobljene vojnike HVO-a te ih odvodili na strijeljanje. Rasema Handanović nazočila je stravičnim scenama koje je detaljno opisala tijekom suđenja. 'Mladić plave kose je pokušao pobjeći, ali Hodžić (Nedžad) je zapovjedio ?da pucamo', rekla je. 'Svi smo pucali bez razmišljanja, slijedeći zapovijed do posljednjega metka.' Handanovićkin iskaz pružio je uvid u brutalnu mašineriju nasilja unutar odreda Zulfikar pod Bojadžićevim zapovjedništvom, dok su civili bili lišeni dostojanstva i prava na život.

Nakon krvoprolića, žene i djeca prisiljeni su nositi zaplijenjeno oružje i strjeljivo, korišteni kao pješačka logistika u brutalnoj operaciji. Kada su stigli na poziciju s koje je napad počeo, Hodžić je pitao Bojadžića što da učine sa ženama i djecom. Bojadžić je tada zapovjedio: 'Pustite ih!' No, ova milost dolazi prekasno za njihove voljene čiji su životi već ugašeni.

Svake godine, 16. travnja, Milka Drljo ponovno proživljava dan kada je izgubila sina Ivana i muža Andriju. 'To nije samo dan u godini ? za mene je to dan kada sam izgubila sve', kaže Milka, koja je tada, osim muža i sina, izgubila još sedam članova svoje šire obitelji, uključujući djevera i sestričnu. Milkin sin Ivan, tada mladić od 21 godinu, oduzet joj je pred očima, u brutalnosti koja nadilazi čak i ratne strahote. 'Sjećam se svake godine njihove posljednje slike ? moj muž, moj sin, oni su zauvijek u mom srcu, ali nema ih više ovdje sa mnom.' Obitelji iz Trusine i dalje traže pravdu. Njihova borba nije samo borba za priznanje zločina, već borba za dostojanstvo, za poštovanje onih koje su izgubili, za pravdu koja se, premda zakašnjela, ne smije zaboraviti.

Nova poglavlja smrti

Godinama nakon zločina u Trusini, Bojadžićevo ime ponovno odjekuje u BiH, ali sada oko tragedije u Donjoj Jablanici. Ove jeseni, nakon jednodnevnih obilnih padalina, došlo je do masovnoga odrona iz kamenoloma u Donjoj Jablanici gdje je 18 ljudi izgubilo živote pod tonama zatrpanih kuća. Kamenolom, izgrađen na brdu iznad naselja koje je označeno kao javni interes općine, godinama je bio predmet kontroverzi. Navodno, Nihad Bojadžić, koristeći se svojim političkim vezama, omogućio je otvaranje kamenoloma serijom dozvola i administrativnih presuda. Kamenolom je u vlasništvu njegove bivše obitelji, šogora i punca, dok su dokumenti iz 2008. godine pokazali kako je kamenolom legalno registriran u Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije Federacije BiH, usprkos očiglednim sigurnosnim rizicima za okolno stanovništvo. Vlasti Hercegovačko-neretvanske županije brzo su se ogradile od ove tragedije tvrdeći kako nikada nisu dale konačnu dozvolu za kamenolom. No dokumentacija inspekcijskih vlasti jasno pokazuje da je kamenolom bio operativan godinama, usprkos prigovorima lokalnoga stanovništva i ekoloških aktivista. Na pitanje kako je kamenolom mogao raditi usprkos ozbiljnim upozorenjima, odgovori su izostali. Kamenolom u Donjoj Jablanici pod istragom je Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije, no lokalno stanovništvo i obitelji žrtava sumnjaju u transparentnost i pritisak politike na istragu, posebno s obzirom na Bojadžićevu prošlost i političke veze. No ni oni ne upiru prstom ni u njega ni u Hindže, nego u vlasti. I to tamo gdje SDA trenutačno nije na vlasti. Naime, mještani sada upiru prstom u interesu zločinca i stranke koja stoji iza njega. Obitelji stradalih svjedoče o tomu kako su godinama upozoravali na opasnost kamenoloma. Nekoliko su puta podnošene peticije općinskim vlastima, a ekološke su organizacije otvoreno iznosile zabrinutost zbog učestalih odrona, pukotina u zemlji i promjena u vodotocima oko kamenoloma.

Dokumenti pokazuju da je općinsko vijeće 2006. godine kamenolomu dodijelilo status javnoga interesa, uz potporu županijskih i entitetskih institucija. I tada je načelnik bio iz SDA. Bez obzira na to, tragedija koja se dogodila svjedoči o nemaru i političkoj neodgovornosti, gdje su ljudi doslovno zatrpani pod muljem i kamenjem zbog propusta da se reagira na sigurnosna upozorenja. Bojadžić se koristio svim mogućim pravnim i proceduralnim manevrima ne bi li odgodio odlazak u zatvor. Iskoristio je izgovore o zdravstvenome stanju, kao i brojne žalbe koje su omogućile njegovo odlaganje odlaska na izdržavanje kazne. Premda je osuđen na 15 godina, Bojadžić je u zatvor stigao tek 2018. godine, dvije godine nakon što je presuda postala pravomoćna. Kada je napokon poslan u zatvor, smješten je u poluotvoreni zavod na Igmanu koji, prema neslužbenim informacijama, omogućuje osuđenicima poput njega da kaznu izdržavaju u relativnoj udobnosti i bez strogih mjera sigurnosti. To što jedan od najzloglasnijih ratnih zločinaca izdržava kaznu u ustanovi bez stražara, osmatračnica i bodljikave žice, još je jedan dokaz izopačenosti pravnoga sustava koji žrtve ostavlja bez prave pravde, odnosno države kakvu vodeća bošnjačka stranka SDA pravi za svoj narod, dok su drugi osuđenici za ratne zločine, ponajprije Hrvati, u strogo čuvanim zatvorima.

Opomena bez pouke

Nihad Bojadžić nije samo ime ratnoga zločinca ? on je simbol duboke povezanosti između politike, ratnih zločina i ekonomske koristi. Njegova prošlost, ispunjena krvlju nevinih civila, sada je nastavljena u Jablanici, mjestu gdje su ljudi izgubili živote pod odronom, dok su vlasti nastavile ignorirati stvarne opasnosti. Za obitelji iz Trusine, ali i za one koji su izgubili svoje najmilije u Donjoj Jablanici, pravda nije stigla. Za Milku Drljo i sve koji žive s bolom gubitka, svaka godina donosi podsjećanje na zvjerstva koja su počinili Bojadžić i njegova postrojba. No čak i sada, dok su neki od njih mrtvi, drugi u egzilu ili zatvoru, sjena smrti i uništenja i dalje se nadvija nad BiH, noseći istu poruku: Zlo nikada ne prestaje. Bojadžić, koji je primjer toga zla, u bosansko-hercegovačkome društvu nije zauvijek uklonjen, njegovi otrovni plodovi i danas su tu ? opominju.