govorio je i napisao u svojoj knjizi „Priče između četiri zida” Šima Ćamić.

A počelo je ovako: „Sada kao i tada sjećam se njihovih ozarenih lica i ponosa kada su ulazili u autobus odlazeći na liječničke preglede u Zagreb. Strah ih je bilo jedino hoće li proći na testiranju za hrvatsku policiju”

Mnogih danas više nema živih. Gorke uspomene nose na ta vremena „Šimini anđeli pakla”.

Njihov zapovjednik je napisao i ovo: „Zato, kada se spominju njihove 'privilegije', predlažem da oni koji im zavide legnu u njihove grobove ili se upišu u knjigu nestalih, da dopuste da im se odsjeku udovi na kirurškom stolu i pod anestezijom, a ne pod ubitačnom neprijateljskom vatrom gdje ranjen i krvav vuče ranjenoga i krvavoga-da preuzmu njihove dane, a naročito besane noći, njihove snove i strahove, a oni će njima dati svoje privilegije, činove i odličja, svoje mirovine, svoje optuženičke klupe po sudnicama, svoje krevete po zatvorima i ludnicama.”

Tri i pol desetljeća poslije u Općini Klakar nisu zaboravili Šimu Ćamića, njegove suborce, Domovinski rat kao temelj slobode hrvatskoga naroda.

Iskazujući poštovanje i zahvalnost povodom 31. obljetnice postojanja Općine Klakar, dodjeljuju se plaketa, Grb Općine Klakar uz pisano priznanje:

„Pukovnik Šimo Ćamić, (posthumno) , umirovljeni djelatnik i časnik MUP RH , dragovoljac Domovinskog rata i hrvatski ratni vojni invalid , zapovjednik Specijalne jedinice policije PU brodsko-posavske ,poznatije pod nazivom „Šimini anđeli pakla” za izniman trud i nesebično zalaganje tijekom obrane grada Vukovara od lipnja do listopada 1991. godine, te za nesebičnu skrb i zalaganje za dobrobit svojih djelatnika kojima je bio zapovjednik.”

Priznanje je primio Šimin sin, Zlatko.

S njim smo evocirali uspomenu na legendarnog heroja Šimu Ćamića.

-Primili ste u ime obitelji posthumno priznanje Vašem ocu za nesebičan doprinos u stvaranju slobodne države Hrvatske Što Vam to znači

-Meni osobno, ali i mojoj majci, sestrama i djeci puno znači, jer govori da se moj otac nije zaboravio, a ljude znaju zaboraviti. Hvala Općini, ali i svim suseljanima na tome kao i spomeniku u centru sela. Ljudi su ga voljeli, u komšiluku, u selu, znaju što je napravio, gdje je bio, kako je živio, jer u selu se ne možeš sakriti. Tako da se osjećam radosno i ponosno, kao i moja djeca, Šimini unuci, iako ga neki nisu ni upoznali, ali na takav način saznaju tko je i kakav bio njihov dida.

-Kako je živio Šima

-Živio je tiho, kao i moj dida. Gledao svoja posla, živio pošteno, uvijek spreman pomoći drugome. Bio je jednostavan. Poslije rata se držao čvrsto, ali sam mogao primijetiti da u sebi nosi teret. Strašno je volio dečke koje je vodio u ratu, toliko da smo mislili da ih voli više od nas. Spomenuo sam njegove dečke i želim im se zahvaliti, nazovu često, kad me sretnu pričamo, evociramo uspomene, mislim da je tata ostavio trag i na njima.

-Je li govorio u obitelji često o ratu

-Ne, ili bolje, rijetko. Kada je napisao knjigu išli smo u Zagreb podijeliti pozivnice onima koje je želio na promociji. Vraćali smo se putem kroz Glinu. Tu je on i počeo svoj ratni put. Tada se jače otvorio i govorio o tim danima, tamošnjim zbivanjima, kako je mislio da se iz te glinske policijske postaje neće živi izvući Eto, tada je govorio nešto više o ratnim zbivanjima, mislim, jedini puta. Poručivao je da je rat zlo i molio da ga nitko više ne doživi.

-Nedostaje vam.

-Da. Svaki dan, U nekim situacijama pomislim, kako bi to sada tata napravio, za života uvijek je bio tu, za pomoć, reći, pa i prigovorit (smjeh). Unucima koji su ga upoznali posebno nedostaje, dida im je bio, kako bi rekli, sve. I, doista, nema što dida za njih nije bio spreman napraviti. Uvijek nešto asocira, neki predmet ili nešto u dvorištu, neka uspomena

-Sjećam se, ima tu godina, pitao sam za Šimu. Odgovor je bio kako se posvetio poljoprivredi i ne možeš, više do njega.

-(Smjeh) Da, da. To je bio period koji ga je ispunjavao. Nakon sve ratne katarze koju je prošao, teških sjećanja na poginule i ranjene dečke, iako na vani snažan, teško je sve proživljavao, pio je lijekove za umirenje, a onda se odlučio baviti poljoprivredom. I kao da se vratio Šima od prije rata, prestao je i lijekove piti. I, mi smo mu priskakali po potrebi pomoći, a on je bio privržen i držao je na okupu obitelj. Svake subote imali smo zajednički ručak, svi, sestre, unuci, svi.

Unuk Josip i sin Zlatko

-Nedostaje i komšijama.

-Mislim da da. Još za vrijeme rata, tata je bio na terenu i kukuruz nam je ostao neobran. Polje nam je bilo u Klakaru. Skupio se cijeli komšiluk, stari i mladi, i otišao na našu njivu brati kukuruze, ručno smo ih brali. Kad su Dani komšiluka tu kod nas u pravilu se o njemu razgovara. Tata se volio šaliti, družiti, pomoći i toga se ljudi sjećaju i rado govore o tim danima.