Zakon o obrani ne bi trebalo mijenjati iz dnevnopolitičkih poriva, samo kako bi vlada mogla, bez konzultacija s Predsjednikom Republike Hrvatske (PRH), uvesti neki oblik vojnog roka, pogotovo kada je Milanović u načelu protiv.
Ključno je osigurati jasnu definiciju ovlasti Vrhovnog zapovjednika. Milanović ispravno ističe da PRH nosi tu titulu ne samo u ratu nego i u miru. On računa na to da prosječnom biraču može biti teško shvatiti da Vrhovni zapovjednik zapravo – ne zapovijeda. Razlog zašto to treba jasno definirati jest Milanovićeva učestala zloupotreba hrvatskog vojnika za osobne političke potrebe. Predsjedniku, tko god on bio, treba ili povećati ovlasti ili ga onemogućiti da ponovno izađe iz ustavnih i zakonskih okvira, pokušavajući prisvojiti više nego što mu pripada.
Bez obzira na to što titula sugerira, PRH nema nikakve ovlasti izdavati izravne usmene zapovijedi bilo kojem hrvatskom vojniku, uključujući načelnika Glavnog stožera, što Milanović uporno čini. Nijedan pripadnik Oružanih snaga (OS) više se nikada ne smije naći u situaciji "ubojite unakrsne prijateljske vatre", razmišljajući kome treba biti lojalan – ili odakle mu prijeti veća opasnost.
Kada Milanović kaže da je to "nasrtaj na ustavne ovlasti", prikladno zaboravlja napomenuti da je upravo on, kao premijer, posljednji napravio takav veliki "nasrtaj", ograničivši ovlasti tadašnjem predsjedniku Josipoviću. Kada tvrdi da su "predsjedniku već uzete neke ovlasti – koje nisu trebale biti uzete", zaboravlja da je on sam, u prošloj političkoj inkarnaciji u Banskim dvorima, te ovlasti oduzeo.
I jačanje i slabljenje funkcije predsjednika potpuno su legitimni procesi. Međutim, tvrdnje da se promjene Zakona o obrani predlažu kako bi vlada mogla samostalno slati hrvatske vojnike u Ukrajinu – ili pripremiti teren za to – su neistinite. Nijedan zakon ne može promijeniti ono što eksplicitno piše u Ustavu RH: bez suglasnosti PRH o tome ponovno odlučuje Sabor.
Na kraju, ili možda na početku, riječ je o podloj laži, jer nitko ne traži Hrvate da s puškom u ruci idu u Ukrajinu. Ako pješaci NATO-a ikada uđu u Ukrajinu, to zasigurno neće biti kako bi ratovali protiv Rusa, već isključivo kao mirovne snage pod plavim kacigama – i to samo ako na to pristanu i Ukrajinci i Rusi. U tom bi slučaju hrvatskim vojnicima svakako bilo mjesto.
Što se tiče situacije u Wiesbadenu, čak su i Crnogorci nedavno poslali dvojicu svojih časnika. Kada već neće potomci Bijelih Hrvata, barem Crveni Hrvati neka osvijetle obraz Hrvatske.