-
Medijska šutnja: Tko bira predsjednika – narod ili urednici?
-
Foto:
B. Šćitar
Predizborna utrka za Pantovčak uvijek izaziva pažnju javnosti, ne samo zbog pitanja tko će zauzeti predsjedničku funkciju, već i zbog načina na koji se mediji odnose prema kandidatima. U središtu ovogodišnjih kontroverzi našao se Tomislav Jonjić, kandidat koji je prvi istaknuo svoju kandidaturu, ali, prema njegovim riječima i riječima njegovih pristaša, nema nikakav prostor u vodećim hrvatskim medijima.
Medijska šutnja: slučajni propust ili namjerno ignoriranje?
Dok je Jonjić dobio podršku istaknutih pojedinaca, poput Slavice Barešić, udovice legendarnog Mira Barešića, te fra Hrvatina Gabrijela Jurišića, urednika „Kačića“, njegova prisutnost u medijskom prostoru gotovo je nepostojeća. Tuga Tarle, diplomatkinja i kulturna radnica, otvorenim je pismom upozorila na ovu anomaliju, ističući neslobodu medija i optužujući određene strukture za održavanje „totalitarnog uma“ unutar nominalno demokratskog sustava.
Njena poruka „Sram vas bilo!“ odzvanja među onima koji smatraju da je ravnopravnost kandidata ključni element demokratskog procesa. Demokracija podrazumijeva slobodu izbora, a sloboda izbora nije moguća bez pristupa informacijama o svim kandidatima, njihovim programima i stavovima.
Mediji kao jamac demokracije
U demokratskim društvima mediji igraju ključnu ulogu u osiguravanju transparentnosti i jednakih uvjeta za sve sudionike političkog procesa. Kada se jednom kandidatu uskraćuje prostor, bilo zbog uredničkih odluka, političkih pritisaka ili komercijalnih interesa, dolazi do narušavanja ravnoteže.
Ovo nije samo pitanje Jonjića, već i općeg trenda. Kandidati koji ne pripadaju etabliranim političkim opcijama često su suočeni s marginalizacijom, čime im se uskraćuje mogućnost da dopru do šire javnosti.
Potreba za profesionalnošću i odgovornošću
Nacionalni mediji imaju odgovornost prema građanima – da pruže potpunu i nepristranu sliku političke stvarnosti. Profesionalizam u novinarstvu zahtijeva otklon od osobnih simpatija i komercijalnih interesa u korist informiranja javnosti.
Odluka da se određeni kandidati ne pokrivaju ne smije biti motivirana procjenama njihove „izglednosti“ za pobjedu. Demokratski proces ne smije biti eliminacijski turnir vođen interesima urednika ili političkih sponzora, već otvoreno natjecanje ideja i vrijednosti.
Jednakopravnost kao imperativ
Jonjićev slučaj otvara pitanje jesu li naši mediji spremni djelovati kao pravično polje za sve kandidate. U društvu koje se često ponosi svojom demokratskom tradicijom, suprotstavljanje „djeci partije“ i „totalitarnim umovima“ ne bi se smjelo svoditi na privatna pisma i otvorene kritike pojedinaca.
Da bi izbori bili istinski demokratski, mediji moraju omogućiti da svaki kandidat dobije priliku predstaviti svoj program. To nije samo pitanje pravde prema kandidatima već i prema biračima koji zaslužuju puni spektar opcija.
Predizborna kampanja nije samo utrka za glasove već i test zrelosti demokratskog sustava. Dok Jonjić i drugi poput njega ostaju bez glasa u medijima, glas građana ostaje nepotpun. Slobodni i profesionalni mediji nisu luksuz, već temeljni kamen svake demokracije. Bez njih, izbori postaju samo predstava s unaprijed odabranim glavnim ulogama.