A oni su Davorci. Svjedoči to Dubravka Ciprić, udana za Ćuku, porijeklom Ilačanka. Kaže, uvjerava ih da su Srijemci, Slavonci, ali ne, ne daju ni čuti, oni su Davorci, pa i oni koji su se rodili u Ilači, Davorci su. Antun Tulić rodio se u Ilači 1954. i prvi je upisan u tamošnje crkvene knjige, ali, dakako, Davorac je. Tindir, kočija i Ćuka Ciprić dočekali su nas kod table na ulazu u Ilaču. Smjestili su načelnika Davora i vozili ga ilačkim ulicama i sokacima. Tindirov topot izvlačio je ljude na kapije, a domaćin Ćuka objašnjavao je tko su, i skoro da nema kuće u kojoj nije Davorac, barem netko porijeklom. Ispred jedne kuće u kočiju se popeo i najstariji ilački Davorac, Marko Dević.

Pokazali su nam selo, Hrvatski dom, prostorije KUD-a Matija Gubec, konjički klub, a druženje su organizirali u prostorijama NK Srijemac. Pokazali su nam i Svetište koje se nalazi u Ilači i gotovo je nepoznato. Neki vjernici znaju, a mnogi ne znaju za događaj u tom malom mjestu gdje se Gospa ukazala. Svetište u Ilači vezano je uz čudotvorni izvor kojeg su odavno otkrili i zabilježili nevjerojatna izlječenja.

U ratu je srušeno, ali danas opet okuplja ljude koji vjeruju. Sedam godina nakon ukazanja u najpoznatijem kršćanskom svetištu Lourdesu neobičan izvor vode pojavio se u mjestu Ilača, na putu od Vinkovaca prema Tovarniku. Ta voda ni danas ne prestaje navirati. Kažu da je sveta ona voda koje se ne može zatrti. Ako je to istina i ako u to vjerujete, iz izvora u Ilači sigurno teče sveta voda. Za posljednjeg rata pokušali su izvor zatrpati, ali što god bi u njega bacili, čime god bi ga prekrili, voda bi opet našla put do površine. Usprkos takvoj postojanosti, za „Gospinu vodicu” čuo je malo tko, a zabilježenih Marijinih ukazanja i ozdravljenja bilo je isto toliko kao i u drugim, mnogo mlađim svetištima.

U NK Srijemcu su nas dočekali Stjepan Gelemanović Mikićev, Ćuka Dević Ivanov, Slavko Matić, Dragan i Josip Ciprić, Branko Bruner, Devićev zet, Mata Stuburić, Mato Matošević i Tomislav Petričević, Ilačanin. I krenula je priča o doseljavanju, uspomenama, životu u Ilači Davorci u Ilači bavili su se otprilike istim poslovima kao i u Davoru. Većinom poljoprivredom, ali nije plavilo. Moglo se dobro živjeti od desetak jutara zemlje. Sijale su se standardne kulture, kukuruz, pšenica, obrađivali bi bašče, bavili se stočarstvom, ali voda kravama nije dolazila do vimena kao prije u Davoru. Ono što je bilo specifično za Davorce je da kada su došli u Ilaču, imali su više djece nego Ilača. To se znalo, ako si iz Davora, imaš puno djece. U prosjeku šestero djece.

Kada su Davorci dolazili, u kratkom vremenu još je više obitelji dolazilo, pa su gradili kuće. U Ilači je bilo oko sto pedeset švapskih kuća, ali nitko od Davoraca nije ih dobio. Dobili su ih Ličani, Zagorci, ali Davorci ne. I svaka je rodbina pomagala svojima da podignu svoje kuće. To su bile radne akcije, podijelili su vrijeme na svakoga. Davorci su radili državne poslove, kao što je bila izgradnja cesta ili kanala. Mnogi su iz Davora kasnije kupovali zemlju i konje kako bi mogli održati korak s domaćim stanovništvom. Bio je težak put Davoraca. Biciklom se išlo na posao, vrlo dalek put se prelazio.

Počimali su kao sluge, radili za druge, nije bilo lako, sve do sedamdesetih godina. Muška je populacija bila po terenskim poslovima, po Bačkoj ili Srijemu, dok nisu našli poslove u Osijeku. Žene su odgajale djecu i išle u nadnicu, ali bili su vrijedni, radili, i pomalo kupovali zemlju, konje, poslije traktore, ali nisu kupovali švapsku zemlju ni imanja. Bojali su se da će se protjerane Švabe vratiti i da će ostati bez kupljenoga. Puno ih je radilo u vodoprivredi, neki su isto postajali lađari Radilo se puno i moglo se živjeti. Danas, svi se slažu, paradoksalna situacija, iz Davora se dolazilo u Ilaču da bi se moglo živjeti, a sada se opet mora iz Ilače u potrazi za poslom, tako da mladi, poput mnogih iz Slavonije, odlaze širom Hrvatske, Europe, svijeta.

Brojni Davorci iz Ilače sudjelovali su u Domovinskom ratu diljem Hrvatske i BiH. Dvadeset i jedan Ilačanin poginuo je u Domovinskom ratu. U Ilači koga su uhvatili, tog su ubili. Da su ušli u selo, kazuju sugovornici, sve bi ih pobili. Ilaču su smatrali ustaškim mjestom kao i Davor. Ilača je odigrala i posebno mjesto u obrani Vukovara. Panika u redovima JNA, a bile su kolone tenkova, kamiona, topova i tisuće vojnika, bila je takva da su lupali po seoskim kapijama Ilače tražeći i moleći predaju, a JNA je počela sama pucati po svojoj koloni.

22.9.1991. u 15 sati iz susjednih Šidskih Banovaca šefu kriznog štaba Ilače Jakobu Asiću je, preko ilačkog gostioničara Antuna Tunjiča, stigao ultimatum pukovnika tzv. JNA Milovanovića da mu se donese i preda sve oružje iz Ilače, pa im se ništa neće dogoditi. Ako to ne učine, sravnit će ih sa zemljom. Zapovjednik obrane Ilače, Josip Gelemanović, imao je tada dosta posla obilazeći i minirajući punktove oko sela, a Asić na ultimatum nije reagirao. Tako da su Davorci gdje god da su živjeli, dali svoj obol životima za slobodu i neovisnost Hrvatske.

Tu vezu Davora i iseljenih Davoraca primijetio je i načelnik Anđelković u riječima kojima se obratio okupljenima.

Mlađe generacije možda ne znaju za ovu poveznicu među nama, pa neka se ta nit ojača i ostane zauvijek, neka mlađi vide gdje su otišli njihovi rođaci i prijatelji. Ono što je bitno naglasiti je da ste vi proživjeli jednu veliku nesreću u ratu, bili ste rastavljeni veliki broj godina. Treba njegovati odnose i komunikaciju, nismo s dviju strana svijeta, uvijek možemo doći jedni drugima i družiti se, da nam to postane tradicija. Nađimo datume u godini da razmijenimo iskustva, priče, prispodobe i gradimo zajedništvo.