Uznemirujuće raširena upotreba pornografije općenito, a naročito internetske pornografije, s njezinom opasnošću od ovisnosti i njezinim smrtonosnim učinkom na kršćanski duhovni život. Kako bismo razumjeli duhovne korijene ove krize, moramo se prisjetiti jednoga zaboravljenoga poroka acedije obično nazivane „lijenošću, ali bolji je prijevod „duhovna ravnodušnost. Acedija stvara prazninu koju pokušavamo ispuniti prolaznim obuzetostima užitkom ponajviše putenim užitkom kako bismo otjerali zamor od života lišena vlastitoga središta. No varke što nam ih obećavaju te obuzetosti užitkom izdaju nas. U ključnoj fenomenološkoj studiji, izvorno objavljenoj dvije godine prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, njemački filozof Max Scheler ponudio je oštroumnu analizu ovoga specifično modernoga negativnoga duhovnoga stava. Resantiman, tvrdi Scheler, nastaje uslijed slabosti volje, i izaziva prijezir onih moralnih vrijednosti za koje čovjek u očaju misli da ih ne može ostvariti. Taj resantiman obilježje je ne samo modernoga sekularnoga pojedinca, nego i najutjecajnije struje moderne sekularne moralne teorije.

Scheler nam pomaže razumjeti resantiman kao specifično modernu praksu poroka acedije. Ta tipično moderna sekularna praksa još dalje pomiče granice unutarnje logike duhovne apatije sve do samodovoljnoga prijezira, čak pod krinkom moralne teorije, kao nešto što se nameće kao istinsko i objektivno dobro. Možemo reći da naša kultura nije kultura tolerancije, nego kultura duboko ukorijenjenoga resantimana, koji omogućava amorfno, a ipak široko društveno i političko prihvaćanje pornografije. Ogroman broj osoba koje se, ne znajući to ni same, upuštaju u acediju, očajavaju u vezi sa samim dostojanstvom ljudske osobe, prema kojemu se pornografija odnosi s prijezirom, i u konačnici je počnu i prezirati.

Ta duhovna apatija izaziva stvaranje drugih poroka.