Umjesto da odgovore traže na Zemlji, stručnjaci su ovaj put pogledali prema oblacima međuzvjezdane tvari.
Nekad davno, kad je Zemlja bila mlada, njezin djelić postao je kotlom složenih organskih molekula iz kojih su nastale prve stanice. Znanstvenici koji se bave otkrivanjem podrijetla života do danas su predložili bezbroj maštovitih ideja o načinima na koje su te nužne tvari uopće nastale.
Najteže je, piše Wired, objasniti dolazak proteina, kritične komponente stanične kemije, s obzirom na to da ih u današnjoj prirodi nalazimo samo u živim stanicama. Tim rečeno, kako je nastao prvi protein, a da ga nije napravilo nešto živo?
Odgovore smo do danas uglavnom tražili u svojoj neposrednoj blizini, na Zemlji, no novo otkriće sugerira da se rješenje ovog misterija nalazi u svemiru - duboko u međuzvjezdanim oblacima.
Skupina astrobiologa u ožujku je objavila rad koji sugerira to da peptidi, molekularne podjedinice proteina, mogu spontano nastati od čvrstih smrznutih čestica kozmičke prašine. Ti su peptidi do mlade Zemlje (i teoretski drugih planeta) doputovali u kometima i meteoritima te postali temeljem ovdašnjeg života.
Jednostavnost i povoljna termodinamika mehanizma nastajanja peptida u svemiru čini tu teoriju solidnom alternativom poznatim kemijskim procesima koji su se odvijali na beživotnoj Zemlji. Prema Sergeju Krasnokutskom, glavnom autoru rada i istraživaču u Institutu za astronomiju Max Planck i Sveučilištu Friedrich Schiller u Njemačkoj, ta jednostavnost 'sugerira da su proteini bili među prvim molekulama upletenima u evolucijski proces koji je doveo do života'.
Miller-Ureyev eksperiment
Miller-Ureyev eksperiment bio je eksperiment koji je simulirao hipotetičke uvjete za koje se smatralo da su postojali na Zemlji u prvim fazama nastanka i provjeravali su mogućnost kemijskih početaka života.
Ovaj eksperiment dokazao je hipotezu Aleksandra Oparina i J. B. S. Haldanea da su uvjeti na ranoj Zemlji omogućavali kemijske reakcije koje su sintetizirale organske spojeve od anorganskih. Ovaj su eksperiment 1952. godine izveli Stanley Miller i Harold Urey sa Sveučilišta u Chicagu, a njegove rezultate objavili su 1953. godine
![]("images/vijesti/milleroveksperiment.jpg")
U svom su eksperimentu Miller i Urey koristili vodu (H2O), metan (CH4), amonijak (NH3) i vodik (H2) u zatvorenom i steriliziranom sklopu, koji se sastojao od dvije zatvorene staklene posude povezane sustavom staklenih cijevi.
U prvoj se posudi nalazila tekuća voda koja je grijanjem služila kao izvor vodene pare, dok se u drugoj nalazila navedena smjesa plinova i dvije elektrode. Električni luk stvoren od elektroda je simulirao munje u prvobitnoj atmosferi.
Smjesa se potom hladila i voda se ponovo kondenzirala u prvoj posudi kako bi ponovo započela ciklus.
Nakon tjedan dana neprekidnog protoka vodene pare i plinova u nepromijenjenim uvjetima, Miller i Urey primijetili su da je 15%-20% ugljika iz metana formiralo organske spojeve, među njima i pojedine aminokiseline, osnovne sastavne dijelove bjelančevina.
{youtube}iahBQolXQH8{/youtube}
Pročitajte više o ovom eksperimentu ovdje.
