U malom slavonskom selu Orubica, gdje vatrogastvo ima dugu tradiciju, izrasla je priča koja nadahnjuje cijelu zajednicu. Zahvaljujući predanom radu i entuzijazmu Ivana Štivičića, voditelja mladeži DVD-a Orubica, danas gotovo svako dijete u selu ponosno nosi vatrogasnu uniformu. Od prvih teških koraka s jedva devetero članova do čak 38 djece u svim kategorijama, ova vatrogasna obitelj niže uspjehe na županijskim i regionalnim natjecanjima, a ove godine stigla je i do državnog prvenstva u Makarskoj. O tome kako je izgledao taj put, što motivira djecu i kakvi su planovi za budućnost, razgovarali smo s Ivanom Štivičićem.

Povod za razgovor su izuzetni rezultati mladeži DVD-a Orubica. O kojem je uzrastu riječ?

– Gledajte, vi kažete mladež. DVD Orubica djeluje u dvije kategorije koje postoje u vatrogastvu. To su vatrogasni podmladak – dječaci i djevojčice od šest do dvanaest godina – i vatrogasna mladež, uzrast od 12 do 16 godina.

Rezultate ostvaruju i jedni i drugi, pretpostavljam?

– Tako je. Priča je krenula 2021. godine kada sam se prestao baviti lokalnom politikom i nogometom i u potpunosti se posvetio vatrogastvu, koje je u mojoj obitelji tradicija. Evo, ja sada imam 39 godina, a 31 godinu sam punopravni član DVD-a Orubica. Moj djed Ivan bio je vatrogasac, moj otac je vatrogasac, ja sam vatrogasac i moj sin isto. Tu sam se nekako vidio. Mislim da svaki čovjek koji živi i ima obitelj mora dati nešto svojoj zajednici – neki su za sport, neki za folklor, a ja sam za vatrogasce i posvetio sam se radu s djecom, odnosno s vatrogasnim podmlatkom i mladeži.

Kakvi su rezultati na županijskim natjecanjima?

– Uh, teško je prisjetiti se svega jer ih je bilo puno. Kad smo počeli s ovom pričom, shvatio sam da je jedini put opstanka našeg DVD-a, ali i drugih, upravo rad s djecom. Djeca to trebaju zavoljeti i ostati u tome, a onda jednog dana postati operativni vatrogasci. Tako naši mještani Orubice i Davora mogu mirno spavati kada je riječ o požarima i intervencijama.

Prvo smo krenuli s najmlađima, vatrogasnim podmlatkom. U selu je bilo teško skupiti odjeljenje od devetero djece, a to je minimum. To je bio najteži dio. No, nakon svake vježbe čekalo me novo dijete s pitanjem: „Čika Ivane, mogu li ja biti vatrogasac?“. Tako smo do 2024. godine došli do toga da imamo sve četiri kategorije – podmladak muški i ženski te mladež mušku i žensku.

Dakle, od minimalnih devet sada imate 36 djece?

– Tako je, trenutno imamo 38 djece i nema nijednog djeteta od 5 do 15 godina u selu koje nije vatrogasac. Najteže je bilo okupiti tih devet, a poslije je išlo lakše.

Prelomna godina bila je kada je prva generacija napunila 12 godina i prešla u stariju kategoriju. Tada nismo imali pravu opremu jer su se radile druge vježbe, ali smo uz pomoć županijskog zapovjednika dobili opremu, od koje dio koristimo i danas.

Prve godine krenuli smo malo kasno, u svibnju i lipnju, kada su natjecanja već bila pri kraju. Sjećam se da smo prvo natjecanje imali u Zakorenju u Požeško-slavonskoj županiji i osvojili drugo mjesto – odmah s peharom! Te godine nastupili smo i u Beravcima i Bodovaljcima, gdje smo također osvojili odličja.

Onda dolazi zlatna 2022. godina. Na svakom natjecanju nastupali smo s dvije ekipe i obišli 11–12 natjecanja, a s njih smo se vraćali s prva tri odličja. Godine 2023. osnovali smo mladež jer je prva generacija prešla u stariju kategoriju. Zahvaljujući prijašnjim rezultatima, dobili smo domaćinstvo županijskog natjecanja. Tada je naš podmladak, muški i ženski, ostvario plasman na regionalno natjecanje u Kladarama (Virovitičko-podravska županija). Mladež je tada bila peta – svaki početak je težak – što nije bilo dovoljno za državno.

Podmladak je na tom regionalnom natjecanju, gdje se natječe pet županija (Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska i Virovitičko-podravska), osvojio drugo mjesto. To je najveći uspjeh našeg DVD-a. A evo sada, 2024., nakon dvije godine rada s mladeži, uspjeli smo se plasirati na državno natjecanje u Makarskoj.

Kako funkcioniraju kvalifikacije za državno natjecanje?

– Svaka vježba nosi bodove, a važan je i zbroj godina cijele ekipe. Nije isto imati devetero šesnaestogodišnjaka i djecu od 12–14 godina. Naše su ekipe mješovite, s curama i dečkima, jer smo malo mjesto i radimo s onima koje imamo.

Znači imate jako dobre cure i dečke?

– Tako je, svaka je ekipa odlična. Da bismo razvili timski duh, prošle godine smo mušku mladež vodili u vatrogasni kamp u Fažanu, a ove godine cure. Osim mora i kupanja, tamo su imali vježbe, aktivnosti i druženja s vršnjacima iz cijele Hrvatske. To je jako pomoglo.

Ove godine bili smo u Belišću, Vukojevcima, Borovu, gdje smo osvojili prvo mjesto, i na kraju u Bogovici kod Samobora, gdje smo u jakoj konkurenciji osvojili treće mjesto.

Je li to presudilo za plasman na državno?

– Nije, jer smo se kvalificirali ranije – 15. srpnja na županijskom natjecanju u Vrbovi, gdje smo osvojili treće mjesto. Pitate se kako treće, a jedni smo od najboljih? Nekad morate igrati na sigurno – svejedno vrijede prvo, drugo i treće mjesto.

Koliko često trenirate?

– Treniramo 2–3 puta tjedno, ovisno o školi i drugim obavezama djece. Djeca imaju i glazbenu, sport, folklor… Pa tražim kompromis s drugim trenerima. Ljeti, kad su svi doma, trenirali smo svaki dan. Bilo je i treninga u pet ujutro!

Svaka čast!

– Da, ni meni nije bilo lako ustajati, ali ta je vježba stvorila pravi timski duh. Na kraju mi nije bilo žao.

Kad je državno natjecanje u Makarskoj?

– Održat će se 27. rujna, za nekoliko dana.

Znači u intenzivnim ste pripremama?

– Naravno, treniramo svaki dan do natjecanja.

Što očekujete? Navikli ste na medalje.

– Dosad imamo medalje iz svih županija, ali svjestan sam da u Makarskoj nećemo biti u prve tri ekipe. Tamo dolaze ekipe s boljim uvjetima, većim budžetima, dvoranama, teretanama… Mi smo mali i skroman DVD, ali ulažemo sve što imamo – trud i volju.

Motivacija vaših dječaka i djevojčica je velika. To je važno za društvo i zajednicu, što ste i sami spomenuli.

– Tako je. Uspio sam usaditi vatrogasni duh u našu zajednicu. Evo, jedan dečko je navršio 16 godina i mora čekati do 18 da postane operativac. Pita što će do tada. Rekao sam mu da će biti pomoćnik voditelja – nema problema. Najvažnije je da voli vatrogastvo i da ostane. Moj cilj je da jednog dana izrastu novi voditelji i vatrogasci. Najsretniji ću biti kad ostarim i vidim da ti dečki rade s novim klincima, putuju i vesele se, baš kao što danas rade s nama.

Hvala Vam!