Ljudi moji, je li došlo vrijeme da bez oklijevanja kupimo avionsku kartu za Zanzibar Znate zašto

Kad vam Ante Šušnjar, ministar iz kvote DP-a, najavi izgradnju nuklearne elektrane, tada, u duhu slavne izjave njegova stranačkog šefa Ivana Penave, možete imati samo dvije dileme: ili ćete čekati da se nad teritorijem Lijepe naše podigne atomska gljiva ili ćete bez oklijevanja kupiti avionsku kartu za Zanzibar.

Kad je onomad grunulo u Černobilu, studirao sam u Zagrebu i živio s cimerom Nevenom na Jelenovcu, u garsonijeri u prizemlju obiteljske kuće iza koje se prostirao veliki, bujni vrt. Naš stanodavac bio je umirovljenik koji je stalno prčkao oko voćki i gredica s verdurom, pa je u proljeće njegov posjed sličio zelenoj, razlistaloj džungli. Ne znam jesu li gospona Fistrića – tako se, naime, prezivao – nervirali Dalmatinci an ženeral ili samo nas dvojica pojedinačno, ali prema nama nije pokazivao ni mrvicu ljubaznosti.

Zemite si kaj hočete...

Ne pamtim da nas je ikada ponudio zdjelicom krušaka, glavicom neke kupusnjače ili škartocom pomidora. Sve dok se u Ukrajini nije dogodio teški pičvajz. Tada se on odao alkoholu, čvrsto uvjeren da nas samo dani dijele do trenutka kada će „črni ogenj“ zbrisati naš svijet, a nama je velikodušno poručio: „Zemite si kaj hočete z grunta.“

Nas dvojica praktično smo zaključili da se ionako hranimo loše, i to spizom čija nam je sljedivost nepoznata, pa smo si dali oduška i poharali njegov vrt. Mladi i neustrašivo glupi, ničega se nismo plašili. Možda je stvar u tome što nas je u formativnim godinama zavela knjiga pod naslovom „Naš prijatelj atom“ doktora Heinza Habera, koja je nekoć bila vrlo popularno štivo. Strah sam osjetio tek desetljećima kasnije, nakon što sam odgledao briljantnu englesku seriju „Černobil“. I kako vrijeme prolazi, sve sam više ustrašen.

Kad se ispod većine debata o nuklearnoj energiji podvuče crta, ispada da se i zagovornici i kritičari uglavnom uspijevaju suglasiti u ocjeni kako je riječ o superiornoj tehnologiji koja, ako se slijede strogi sigurnosni protokoli, ne predstavlja ozbiljnu prijetnju. Nije problem u sofisticiranoj znanosti i provjerenim modelima njezine primjene, jedina rizična varijabla jednadžbe može eventualno biti ljudski faktor, slažu se i jedni i drugi.

E sad, zamislite da o vrsnoći dotičnoga faktora, pače, čimbenika izvršne odluke donose face iz DP-ova intelektualnog kruga, među kojima ima i ljudi koji za sebe vele da su žrtve amputiranja, iako imaju sve ekstremitete na broju. Ako to nije dovoljan razlog da napunite gaće od straha, onda zbilja ne znam što jest.

Nema mjesta panici?

Okej, netko bi sada mogao reći kako nema mjesta panici, jer je priča o potencijalnoj nuklearki na dugome štapu, a Domovinski pokret je stranka koja je, poslužimo se žargonom fizičara, sklona imploziji. Samo je pitanje dana kada će se njezini viđeniji članovi opet isposvađati na pasja kola.

No čak i u toj optimističnoj varijanti preostaje dovoljno razloga za tihu jezu, jer što će nam preostati nakon DP-ova eventualnog odlaska s vlasti? HDZ u paketu s još ponekim desnim žetončićima. Pa vi vidite biste li takvim tipovima htjeli dati da se zabavljaju tehnologijom koja lijepi komad Hrvatske može učiniti radioaktivnim u sljedećih 48 tisuća godina, kao što je to slučaj s Černobilom.

Autor: Ivica Ivanišević/SD