Nakon obljetnice smrti hrvatskih heroja Blage Zadre i Alfreda Hilla, na današnji dan 1978. godine poginuo je čovjek koji je svoj cijeli život posvetio snovima o demokratskoj, suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj.

Ante Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u Donjim Vinjanima kraj Imotskog. Od rane mladosti pokazivao je bunt protiv nepravde i duboku ljubav prema Hrvatskoj. Zbog kritike komunističkog režima već kao gimnazijalac dolazi pod nadzor UDBE, a nekoliko puta je i zatvaran. Maturirao je u Splitu te diplomirao ekonomiju u Zagrebu diplomskim radom Moral i socijalizam.

Radio je u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, pod ravnanjem Franje Tuđmana, te kao novinar i urednik Hrvatskog književnog lista i Hrvatskog tjednika, gdje je svojim tekstovima otvoreno progovarao o slobodi, demokraciji i nacionalnom identitetu.

Zbog svojih stavova bio je uhićivan, zatvaran u Staroj Gradiški, pretučen i progonjen. Nakon što je 1975. napustio Jugoslaviju, živio je u emigraciji, djelovao u londonskom listu Nova Hrvatska te postao istaknuti član i glasnogovornik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV).

U Parizu, 16. listopada 1978. godine, ubijen je iz zasjede u 39. godini života. Atentat je, prema brojnim izvorima, izvršila jugoslavenska tajna služba (UDBA). Pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise, a 1999. njegovi su posmrtni ostatci preneseni u domovinu i sahranjeni u Aleji branitelja na Mirogoju.

Na njegovom su grobu uklesani stihovi Dobriše Cesarića:

“Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine.”

Bruno Bušić ostao je simbol slobodarske misli, vjere u istinu i ljubavi prema domovini. Njegove riječi i danas odzvanjaju kao opomena i nadahnuće svima koji vjeruju u slobodnu i pravednu Hrvatsku.