Potaknuta slučajem ubojstva osječke studentice Mihaele Berak, posebice medijskim napisima, komentarima javnosti i postupanjem institucija, kao majka 19-godišnje djevojke koja je krajem svibnja ove godine doživjela teški fizički napad od svog bivšeg dečka, htjela bih iz prve ruke podijeliti iskustvo kako u takvim situacijama postupaju institucije i društvo u cjelini. Tako počinje svoju priču Osječanka koja je zbog okolnosti slučaja željela ostati anonimna, a čiji su podatci poznati redakciji. Njezin tekst poslan Glasu Slavonije objavljujemo u cijelosti.
Nitko nije ponudio pomoć
Moja kći bila je maturantica jedne srednje škole i bila je u jeku priprema za polaganje državne mature. Više od pola godine bila je u vezi s dečkom koji je završio jednu osječku gimnaziju. On živi s roditeljima i moja je kći često kod njih provodila vrijeme, a uglavnom sam ju osobno dovozila i odvozila na njihovu adresu. Dečko je vrlo pametan i zgodan, no kći mi je počela govoriti da nije sigurna u svoju procjenu je li s njim baš sve u redu. Čudno se ponašao i često je znao biti agresivan prema roditeljima. Često mi je govorila da nije psiholog, ali kako misli da ima narcisoidni poremećaj i da je manipulativan. Odlučila je da će s njim prekinuti premda su postojali osjećaji prema njemu. Krajem jedne svibanjske subote bila je na rođendanu kod prijateljice i obuzele su ju emocije, te je nazvala bivšeg dečka i htjela s njim razgovarati. Otišla je taksijem do njega i kada ju je pustio da uđe u stambenu zgradu, luđački je nasrnuo na nju, zgrabio ju za vrat i podigao u zrak govoreći: ”Sad ću te ubiti! Od straha se pomokrila. Prepričala mi je da je pokušala s mobitela, koji je držala u ruci, nazvati policiju, no on joj je mobitel istrgnuo iz ruke i razbio ga. Prepričala mi je da je bila uvjerena kako će umrijeti i da ju je gledao ledenim i luđačkim pogledom ponavljajući da će ju ubiti. Da nije iz stana istrčao dečkov otac i još jedan susjed, koji su ga jedva obuzdali i skinuli s nje, ne smijem ni pomisliti kako bi to završilo. Iz stana je dotrčala i dečkova majka, koja je plakala i tješila moju kćer, ali ju je preklinjala da nikako ne zove policiju jer će onda biti još gore, tj. sin će joj se još više razljutiti... Užasnuta sam što su moju kćer, tako ozlijeđenu, krvavu i prestravljenu, pustili da sama ode iz te zgrade. Nitko joj nije ponudio pomoć da ju odveze kući, nitko nije nazvao nas roditelje da dođemo po nju, nitko nije pozvao Hitnu pomoć ili policiju. Kći je trčala tri kilometra skrivajući se iza drveća, parkiranih automobila i zgrada nastojeći doći kući, ali se bojala da će ju bivši dečko sustići autom. Uspjela je doći do jedne benzinske crpke, gdje ju je vrlo ljubazan djelatnik primio unutra, zaključao ju i htio je nazvati nas roditelje, no kako joj je mobitel bio uništen, a ona se od šoka nije mogla sjetiti ni jednog telefonskog broja, pozvao je prijatelja taksista da ju odveze kući. Kći je usred noći utrčala u kuću, sva krvava, poderana, plava i strašno, strašno uplašena. Jedva mi je uspjela prepričati što se dogodilo i moj prvi instinkt bio je da moramo prvo otići do bolnice da vidimo kakve su ozljede. Posebno me uplašilo što joj je vrat bio u modricama, teško je gutala i govorila, pa sam se uplašila kakve joj je ozljede nanio. Ona se tresla i preklinjala da nikome ništa ne govorimo jer će ju tek onda pokušati napasti, da joj se osveti, a i njegova mama ju je molila da ga ne prijavljuje. Rekla sam joj da ću, ako se boji prijaviti napad, svakako to sama učiniti. Bila sam bijesna, svašta mi je padalo na pamet, a posebno sam bila ljuta na njegove roditelje što su ju samo tako pustili da nestane u noći. Ne trebam spominjati da poslije nikada nisu nazvali da pitaju kako je.
Na Hitnom bolničkom prijemu svi su zaista bili vrhunski profesionalni, temeljito su ju pregledali i uputili i na dodatne pretrage. Dok sam čekala kćer da završi s pretragama, u bolničkoj sam čekaonici ugledala policajca u civilu koji je bio u pratnji nekih ozlijeđenih ljudi, na odjeći je imao policijsku značku, i kratko mu sve prepričala te pitala što bih sada trebala učiniti. Čovjek je zaista bio od pomoći, uputio nas je da napad moramo i trebamo prijaviti, čak je nazvao svoje kolege da nas najavi da ćemo nakon bolnice doći u postaju. Po dolasku u postaju kćer sam morala prepustiti policijskim službenicima jer ima 19 godina i punoljetna je osoba, a ja sam ostala sjediti na stepenicama iščekujući što će biti. Kći mi je poslije prepričala da su ju policijski službenici koji su bili na prijmu pokušali odvratiti od prijave, umanjujući sam napad, no ona je rekla da su joj roditelji rekli da razgovara s inspektorima. Tek nakon tog natezanja uputili su ju inspektorima, za koje mi je rekla da su bili puni suosjećanja i da su ju detaljno ispitali, slikali te ju ohrabrivali da se ne boji i da je hrabra što je smogla snage napad prijaviti policiji. Zahvaljujem stoga inspektoricama i inspektorima, kao roditelj, majka. Čini mi se da je problem u policiji upravo u tim nižerangiranim i nedovoljno obrazovanim policajcima, koji često obavljaju trijažu slučajeva, a što se tiče inspektora, mogu zaključiti da su ljudi zaista profesionalci. Kada je kći odvedena inspektorima, ubrzo sam pred policijskom postajom vidjela kako u lisičinama dovode kćerina bivšeg dečka i u tom sam trenutku pomislila: ”Bože dragi, sustav ipak funkcionira! Poslije su nas obavijestili da je dečko u pritvoru i da će biti izveden pred istražnog suca. Kći je na policijskoj obradi provela tri-četiri sata i kada je izišla, rekla mi je da se osjeća malo bolje, ali da ju je strah da će ga pustiti iz pritvora i da će ju tada doći ubiti. Sutradan ujutro ponovno su nas pozvali u policiju i vrlo ljubazan i profesionalan policijski službenik dao nam je rješenje istražnog suca, u kojem je kćerinu dečku određena zabrana pristupa, ali je sudac istrage odlučio da ga pusti iz pritvora. Kći se sada dodatno uznemirila i uplašila, a policijski službenik joj je rekao da će i nju i njega policija redovito obilaziti te da, ako se ”bilo što čudno dogodi, odmah nazove policiju.
Nema opravdanja
Nakon toga slijedio je još veći šok. Kada smo sjele u automobil, uzela sam dokument koji je potpisao istražni sudac, u kojem stoji da je dečko više puta prijavljivan zbog remećenja javnog reda i mira, a najveći šok mi je bio kada sam pročitala da je u tijeku kazneni postupak protiv njega zbog pljačke i fizičkog napada na jednu ženu. Prestala sam disati, mislila sam da će mi pozliti i da ću dobiti moždani udar. Pa kako su ga uza sve to mogli pustiti iz pritvora Nastojala sam svoju uznemirenost prikriti pred kćeri i objasniti joj da policija i sud to sve drže pod kontrolom, ali ni sama u to više nisam vjerovala. U međuvremenu je Državno odvjetništvo podnijelo kaznenu prijavu zbog fizičkog napada i čekamo da počne sudski postupak.
Dragi ljudi, ne postavljajte pitanje zašto je Mihaela išla u njegov stan. Za ubojstvo nema opravdanja!
Kći od tada, a prošla su četiri mjeseca, ne izlazi iz kuće, stalno je u strahu, svuda ju vodimo sa sobom, boji se ostati sama kod kuće. Uglavnom, od tada živimo neki drugi život. Još sam se više iznenadila kada mi je nekoliko bliskih prijatelja reklo da im je žao, ali kog je vraga išla luđaku zvoniti i dolaziti na vrata. E, to me sada podsjeća na slučaj mlade Mihaele, jer i sada čujem komentare - što je uopće radila kod njega. I moja kći, koja je na sreću živa, stalno se grize što je uopće tamo tražila. Naravno da je pogriješila, nije trebala odlaziti na vrata bivšem dečku. Ali to su mladi ljudi koji nemaju dovoljno životnog iskustva da bi mogli donositi procjene i uopće pomisliti kakav bi mogao biti ishod. Pokušavam joj objasniti da je pogriješila što mu je došla usred noći, ali da to nikako ne opravdava njegov postupak. Da je normalna osoba, trebao ju je ignorirati ili pozvati policiju da ju privede, pa bi ona sada bila pod optužbom i, valjda, iz toga nešto naučila. Stoga, dragi ljudi, ne postavljajte pitanje zašto je Mihaela išla u njegov stan. Što god se događalo ništa ne može opravdati nasilno ponašanje i ubojstvo druge osobe. Čini mi se da još uvijek živimo u društvu u kojem su žrtve te koje izazivaju i dovode nasilnike u situaciju da su bili izazvani i morali tako reagirati. Nisu, nitko nema pravo ozlijediti i usmrtiti drugu osobu.
>> Ovo je policajac koji je pucao u Mihaelu (21). Hoće li biti nadzora u osječkoj policiji
>> Ubojstvo u Osijeku je nezapamćeni skandal policije
>> 'Snimila sam kako me tuče. Želim da snimku objavite, to mi je jedina šansa da spasim život!'
