Bojan Ivošević u splitskom je Gradskom vijeću ispalio političku „bombu“ čije bi posljedice mogle biti daleko ozbiljnije od još jednog verbalnog sukoba vlasti i oporbe.

– Imamo određene indicije i saznanja da se u jednom od lanaca noćnih klubova u Splitu nalazi i novac jednog crnogorskog narkokartela, istog onog koji se spominje u slučaju Frankovića u Dubrovniku – izjavio je Ivošević tijekom rasprave o radnom vremenu ugostiteljskih objekata.

Potom je gradonačelnika Tomislava Šutu optužio da nema snage ni raspravljati o noćnim klubovima te ustvrdio da se predloženim ograničenjem prodaje alkohola u trgovinama pogoduje „njegovim ljudima i crnogorskim tokovima novca“. Slobodna Dalmacija

To više nije uobičajeno političko prepucavanje. Nije riječ o neslaganju oko komunalne odluke, duljine radnog vremena ili zoniranja prodaje alkohola. Ivošević govori o mogućem ulasku novca organiziranog kriminala u legalno poslovanje drugoga najvećeg hrvatskog grada.

Takva tvrdnja zahtijeva odgovore.

Što znači „imamo indicije i saznanja“?

Tko smo to „mi“? Odakle potječu ta saznanja? Na čemu se temelje indicije? Postoje li dokumenti, financijski tragovi, svjedoci ili podaci o vlasničkim vezama?

I ono najvažnije: je li Bojan Ivošević svoja saznanja prijavio policiji, DORH-u, USKOK-u ili drugim nadležnim institucijama?

U javno dostupnim izvješćima o njegovu istupu zasad nema informacije da je takva prijava podnesena. To ne znači da nije, ali znači da javnost to trenutačno ne zna. Upravo zato Ivošević mora jasno odgovoriti: je li prijavio ono što tvrdi i kada je to učinio?

Ako raspolaže ozbiljnim saznanjima o pranju novca narkokartela, njegova je odgovornost predati ih istražiteljima. Javna govornica ne može zamijeniti kaznenu prijavu, a sjednica Gradskog vijeća nije zamjena za policijsku ili financijsku istragu.

Ako prijava postoji, neka to kaže i, ne ugrožavajući eventualne izvide, potvrdi da je postupio odgovorno.

Ako ne postoji, mora objasniti zašto nije prijavio nešto što sam predstavlja kao moguću infiltraciju narkokartela u splitsko gospodarstvo.

Optužba koja može ugroziti i ljude

Uvođenje pojmova poput „narkokartela“, „mafije“ i „crnogorskih tokova novca“ u političku raspravu nije bezazleno. Takve tvrdnje mogu nanijeti ogromnu poslovnu i osobnu štetu, ali i ugroziti ljude ako iza njih doista stoje strukture organiziranog kriminala.

Ivošević nije imenovao klub ni osobe na koje se njegova tvrdnja odnosi. Time možda štiti izvor ili eventualnu istragu, ali istodobno baca sumnju na čitav dio splitske ugostiteljske scene.

Svi postaju potencijalno sumnjivi, a nitko nema mogućnost konkretno odgovoriti.

Ozbiljan političar ne smije puštati dimnu bombu među građane i potom ih ostaviti da nagađaju gdje gori. Ako zna gdje je problem, mora ga precizno prijaviti onima koji imaju zakonske ovlasti istražiti ga.

Šutin odgovor nije bio ništa odgovorniji

Gradonačelnik Tomislav Šuta odbacio je Ivoševićeve tvrdnje, ali je potom uzvratio pitanjem tko Ivoševića financira, „koja mafija stoji iza njega“ i tko plaća vozilo kojim se koristi.

Ni to nije odgovor dostojan ozbiljne politike.

Ako Šuta ima saznanja da iza gradskog vijećnika stoji mafija, njegova je obveza također prijaviti ih institucijama. Ako nema, onda riječ „mafija“ koristi kao uvredu i sredstvo političkog obračuna.

Na Ivoševićevu konkretnu prozivku o tome je li njegov nekadašnji ured vodio poslovne knjige nekom od noćnih klubova, Šuta nije dao izravan odgovor. Kazao je da ne želi govoriti o klijentima ureda i da porezni stručnjaci na tržištu imaju pravo pružati usluge kome žele.

Poslovna tajna može biti opravdan razlog za neotkrivanje identiteta klijenata. Međutim, kada se u javnosti otvori pitanje mogućeg sukoba interesa ili povezanosti neke odluke s poslovnim odnosima gradonačelnikova bivšeg ureda, politička odgovornost nalaže znatno jasnije objašnjenje.

Je li politika postala natjecanje u izgovaranju najteže optužbe?

Ova sjednica pokazala je koliko se politički govor srozao.

Jedan vijećnik govori o novcu narkokartela. Gradonačelnik mu uzvraća pitanjem koja mafija stoji iza njega. Javnost pritom nije dobila nijedan dokument, ime, prijavu ili provjerljivu činjenicu koja bi potkrijepila te optužbe.

Tko izgovori težu riječ, dobiva naslov. Tko proizvede veći šok, dobiva više pregleda. Tko protivnika snažnije poveže s mafijom, kartelima i kriminalnim novcem, nada se većem političkom učinku.

Ali politika nije natjecanje u verbalnom detoniranju.

Nazvati nešto „indicijama“ ne oslobađa odgovornosti. Ta riječ nije čarobni štit iza kojega se može izgovoriti bilo što. Indicije se predaju institucijama, provjeravaju, povezuju s dokazima i tek potom mogu postati osnova za ozbiljne zaključke.

Sve drugo može biti samo vulgarni populizam.

Ivošević sada mora napraviti sljedeći korak

Moguće je da Bojan Ivošević govori istinu i da raspolaže informacijama koje zaslužuju hitnu reakciju istražnih tijela. Takvu mogućnost ne treba unaprijed odbaciti, osobito kada je riječ o djelatnostima u kojima se okreće velika količina gotovine i koje zbog toga mogu biti privlačne za pranje novca.

No vjerodostojnost njegove izjave ne može se procijeniti samo prema tome koliko je dramatično izgovorena.

Ključno je što je nakon nje učinio.

Je li predao informacije policiji, Poreznoj upravi, Uredu za sprječavanje pranja novca, DORH-u ili USKOK-u? Je li spreman istražiteljima navesti konkretan klub, osobe i tokove novca? Hoće li snositi političku odgovornost ako se pokaže da njegova „saznanja“ nemaju stvarnu podlogu?

To su pitanja na koja javnost zaslužuje odgovor.

Ako je prijavio slučaj, zaslužuje potporu da se sve istraži bez političkog pritiska. Ako nije, njegova „bomba“ mogla bi se pokazati kao krajnje neodgovorno poigravanje jednom od najopasnijih tema u društvu radi nekoliko političkih bodova.

Jer karteli nisu metafora, mafija nije dosjetka, a pranje novca nije riječ kojom se začinjava rasprava o radnom vremenu noćnih klubova.

Ili postoje saznanja za institucije – ili postoji odgovornost za javno izgovoreno.

Treće mogućnosti ne bi smjelo biti.