Od onih benignih laži i provokacija gdje nas pored zdravih očiju uvjeravaju kako je Modrić previše star, a vidjeli smo što ta starost radi na terenu, do onih kad reprezentativci ne plaćaju porez, lažu na sudu, betoniraju obalu itd.

Nekad su ti novinari stvarno grezi, a nekada uđu u sofisticirane analize. Pa će ovako neki Pilić iz Slobodne Dalmacije reći: „Hajduk je već godinama u igračkom i rezultatskom smislu puno manji od svojih fascinantnih navijača, a da bi opet bio velik, nužna je dekolonizacija hrvatskoga nogometa. Ma što tko mislio o ovoj rečenici i tekstu koji se nije baš potrudio objasniti što znači dekolonizirati hrvatski nogomet sa srebrom sa SP-a 2018. i Final Fourom u Ligi nacija, ali znajući da se autor svojski trudio naći Srbina u ustaškome Splitu devedesetih jer ih je očito tražio u jamama, a ne po JNA ratnim brodovima i kasarnama iz kojih su pucali po Splitu, jasno je kako nekoga takva pedigrea boli đon za Hajduk, a kamoli za hrvatski nogomet. Dok košarkaška reprezentacija tone iz neuspjeha u neuspjeh, nigdje se ne postavlja pitanje košarkaškoga saveza. Jer neuspjeh je, logično, neprijateljev uspjeh.

Kako nema ništa konkretno, autor teksta Pilić, brižno je izvadio Mamića iz naftalina, ali je većinom bio posvećen fascinaciji Hajdukovim navijačima što, zapažam, nije rijedak slučaj kod njega i sličnih s istom životnom misijom poništiti Hrvatsku. Fokus je kod takvih analiza o stadionskom ozračju, a ne o nogometnoj igri. Dodvoravanje navijačima kako bi zapalili nekakav bunt protiv nekakve nepravde, izmišljajući novu kategoriju natjecanja u stadionskom ozračju koja je čak obrnuto proporcionalna nogometnome uspjehu, sve je učestaliji zagađivač medijskoga prostora. U takvoj situaciji dođete do toga da i onaj koji prati reprezentaciju može u nekom trenutku reći: Da, bio sam na Poljudu kada je Hrvatska igrala s Francuskom, ali to je ništa u usporedbi kada Hajduk igra na Poljudu s kim god bilo.

To je ta iskrena nepatvorena ljubav kada navijaš za klub i kada gubi, jednakim žarom, a možda čak i većim nego kad dobiva. Tada pokazuješ taj famozni debelo opjevani dišpet „ništa kontra”, pa i kad netko nema nikakvu kontru koju bi izrekao. Mjera opreza, nikad dosta. Svatko pametan zna da umnim analitičarima (s grbom petokrake), nije stalo do Hajduka i da im je Hajduk samo sredstvo razdora i umanjenja značaja najvećega športskog brenda Hrvatske. U modernome svijetu koji sve manje poznaje kulturno nasljeđe, mogu slobodno reći da je hrvatska nogometna vrsta najveći hrvatski brend uopće. I zato je na meti Orjune. I zato molim oprez kod čitanja orjunaških medija uoči SP-a.

Aco se razočarao u Ćoleta

Ako se tobožnji navijači, i posredno i neposredno, uspješno nabriju orjunaškim manipulativnim lažima, mogli bismo opet vidjeti transparent Dabogda sve izgubili ili kakvu sličnu organiziranu akcija kaosa s tučnjavom i bakljama poput one u Saint-tienneu 2016. godine na nogometnom EP u Francuskoj. Iskreno mislim kako je došlo do nekoga sazrijevanja i kako je sve manje vjerne sljedbe nakaradne ideologije, a i opekli su se s uspjehom reprezentacije 2018. godine. Ali kako to obično biva, glavni ideolozi kada gube, gube kompas i postaju sve očitiji i blentaviji.

Tijekom pandemije korone (to volim ponavljati jer je tako dobar primjer) Aleksandar Stanković, provakser, izišao je iz ormara pokazavši svu strast razočaranja u ljubav spram srpskoga tenisača Novaka Ćokovića. Aco je bio lud za dotičnim sve dok se ovaj nije outao antivakcinisanjem. Sve bi bilo tako nevino i skromno navijački da njegovo Nedjeljom u dva nema misiju poništavanja cijele Hrvatske istodobno s onim što nas sve najviše spaja hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Uporno je Aleksandar godinama, što uzgred što organizirajući posebne goste i emisije, propagirao bezvrijednost navijanja za bogate nogometaše i uopće športaše koji ne plaćaju porez domovini... Znao bi, brižno očinski, obratiti se gledateljstvu: Pa Modrić, Lovren, oni vam igraju samo za sebe, a ne za vas koji spajate jedva kraj s krajem.., i takve populističke splačine koje ni Most dosegao nije. A onda iz patetične objave kod kraha ljubavi spram Novaka saznaš da je Nole sve do korone sve mečeve igrao, ne za sebe, ne za svoju djecu, svoju ženu, majku, Srbiju, nego za Aleksandra Stankovića. Bar je ovaj to tako percipirao do korona trenutka, ali je do toga trenutka intenzivno zamjerao Hrvatima ljubav prema hrvatskoj reprezentaciji. Aco se outao ljubavlju koju je cijelo vrijeme gajio prema Ćokoviću te prijekorno sebi prilikom razočarenja napisao: „Kreten si jer si navijao za Novaka samo zato što govorite isti jezik.. Identificirao si se s Novakom, jer je odavde (i da se razumijemo, je****te odavde), a sad kad si shvatio da on nije ti, razočarao si se.

Iz ove objave lijepo je doznati kako udarni novinar Hrvatske televizije koji zaposjeda s dvjema emisijama udarne termine te iste TV, ni zemlju, ni jezik kojim govori ne naziva hrvatskim. Ili, je Novak Ćoković Hrvat i govori hrvatski!

Prljanje vaterpolskoga zlata

U rujnu ove godine prilikom osvajanja europskog zlata u vaterpolu mogli ste zapaziti začetak iste mržnje spram nogometne reprezentacije iz vremena uoči SP-a iz 2018. koja osim Aleksandra Stankovića ima i niz drugih perjanica iz novinarstva, politike ili civilnoga društva. Srednjostrujaški portali bombastično su aktualizirali spomenuti kriminalni događaj u Saint-tienneu gdje je skupina nezadovoljnika vodstvom HNS-a opstruirala utakmicu Hrvatska Češka. Ono što podliježe sudskim sankcijama pokušalo se podići na razinu junačkoga čina. Vjerojatno je i uspjelo kod istih i sličnih mozgova koji su podupirali ili bili akteri incidenta u Francuskoj davne 2016. godine. U Splitu 2022. godine, u vaterpolskome finalu, pitanje upućeno Kolindi iz publike podsjetilo na taj ružan događaj. Zapravo nije toliko krivo pitanje koliko neumoljiva predstavka istoga pitanja po medijima. Čitateljima se vrtićka razina predstavila kao nekakvo intelektualno poklapanje bivšoj predsjednici. Ona je izgrednike iz Saint-tiennea prije čitavih šest godina nazvala, tobože neprimjereno, Orjunom. Naime, splitski vaterpolist, danas odličan reprezentativac, tada se „slučajno” zatekao u Saint-tienneu pa je navodno provokativno pitanje njegova obožavatelja Kolindi na vaterpolskome događaju bilo: „Je li Vam taj i taj danas dobar „Da, jest!”, odgovorila bih da se mene pita, „ ali tada nije bio.” Čak i kad malu djecu podučavamo, nekako im damo do znanja da nauče da ono što nije dobro ponašanje, nije zauvijek dobro, i da će svojim uzastopno dobrim ponašanjem postati dobri ljudi, ali samo ako zna detektiraju loše ponašanje, a ne da im se slučaj kada nisu činili dobro, prozove junačkim činom. Nije uputno ni djetetu s dobrim ponašanjem stalno gurati pod nos rijetki incident, pa iako mu je tek nazočio, ali ga je podupirao i detektirao dobrim, a kamoli incidentni događaj predstavljati junačkim. Upravo su orjunaški mediji kontekst mrlje i lošega ponašanja htjeli pretvoriti u junački čin prljajući vaterpolsko zlato za koje je dotični uvelike zaslužan.

Orjuna savršeno primjereno ime

Namjerno ne želim pridonositi tomu spominjući njegovo ime u bilo kojem kontekstu jer mi je bitan propagandni fenomen u medijima koji se u tom trenutku provlačio na njegov račun. Istodobno, i Kolindu nesretnicu opet su izvukli iz naftalina predbacujući joj taj famozni izraz Orjuna. Nekako je današnja prva dama Sanja Milanović pala u drugi plan sa svojom elegancijom i izborom odjeće kojom nam ju isti mediji redovito uzdižu u zvijezde i nekako im je opet bad blue Barbika kolateralno s vaterpolskim junakom, zapela za oko. Kako bilo, ni krivi ni dužni akteri poplave tekstova nakon zlata u Splitu, oživješe Orjunu. Baš nekako volim taj izraz! Organizirati se i zapaliti 2016. godine do Francuske do, Saint-tiennea, ukomponirati putnike namjernike i one slučajno zatečene, htjeli ne htjeli, operativne tovare izvan kancelarije, zahtijeva mozak tovariša koji sjede u uredu. Kao i svastika na Poljudu. Stoga, Kolinda je u pravu: „Organizacija jugoslavenskih nacionalista” savršeno je primjeren izraz. Nisu registrirani kao institucija, udruga, mediji ili organizacija koječega, ali su savršeno organizirani kroz institucije, udruge, medije i organizacije koječega. Najviše medije. I da, napaljuju tovare. Tovar kao predivna tvrdoglava, ali i korisna životinja i simbol Dalmacije predstavlja zdravi sportski dišpet i odlična je ideja za maskotu kulturno-sportskih događanja, ali ako tovaru tovariš natovari tovar, vidjeli smo, tovar može simbolizirati i korisnu budalu.

Jugovanje i četnikovanje protiv Hrvatskoga tjednika

Nedavno je u nekome antifašističkom biltenu izišlo da Hrvatski tjednik potpiruje ustaštvo navodeći sve novinare i suradnike HT-a, a neke i posebno obrađujući. Rekoše: „Proustaški Hrvatski tjednik iz Zadra”. Nije to bio nikakav antipod Kolindinoj metafori, nego baš onako direkt. Očekivala sam, sirotica i ja, da će se bar ovoga puta Plenković zauzeti za nas, solidarizirati s nama jer i on je ovih dana ucviljen tim atributom. Kad ono, ni A, ni B, a kamoli U od njega. A ja skromno mislim da ni kod Plenkovića, ni u HT- u nema ni U od ustaštva, koliko je onoga J od Orjune u mainstream medijima. Jer pila je okrenuta naopako. Ako detektiramo neprestani specijalni rat koji Orjuna vodi protiv hrvatske države, ili čak ništa ne radimo po tom pitanju kao Plenković, u nama čuči ustaša s krvavim nožem u zubima. Zanimljivo je da ga se ne boje ni malo. Pokazuju to svakodnevnim jugovanjem da ne kažem točnije četnikovanjem. Hvaleći srpski film Toma, Slobodna Dalmacija nazva ga domaćim. Naravno, to nije nikakva iznimka. U istom broju može se naći na desetke takvih primjera. I nije samo SD, većina srednjostrujaških medija natječe se tko će biti veće J i tko će nas više j.. s tim J.

Pokatkad pomislim da je Novak Ćoković hrvatski tenisač, a čitajući lokalnu tiskovinu SD, da je nogometna reprezentacija nekakav školski klub koji je osvojio županijsko natjecanje i to ne splitsko-dalmatinske županije, nego neke tamo Tito je prvi i jedini predsjednik, a po pogrebu veći i od Elizabete. Račan je uveo demokraciju, Tuđman je ozbiljan autokrat koji se ne zna zajebavati ni smijati. Dalmacija država, a Hrvatska susjedna neprijateljska država koja ugrožava športski i kulturni prosperitet čega bilo. Autonomaštvo, titoizam, građanstvo, uz feminizam, komunizam, LGBT, tisuću cvjetova ili tovara, kako hoćete, kojima se spretni tovariši koriste kao gnojivom za rast jednoga jedinoga cvijeta srpskoga sveta. I kada to razotkrivamo, i branimo se, onda smo ustaše. Tako je bilo devedesetih u stvarnome ratu, tako je i danas u specijalnome. Zato, premijeru, kada Vam sam vrh srpskoga sveta kaže da ste ustaša, čemu strka to je kompliment!

Autor: NATAŠA BOŽINOVIć