U nizu svojih publikacija Srpsko narodno vijeće redovito izdaje biltene koji u pravilu funkcioniraju kao kronika navodnih nedjela i govora mržnje protiv Srba. Riječ je o narativu vječite žrtve koji se u njihovim publikacijama uporno ponavlja s jasnim ciljem: perfidno potiskivanje i prikrivanje događaja iz devedesetih godina, nastojanje da se usitni i umanji odgovornost za vlastite počinjene zločine te pod svaku cijenu izjednači žrtvu i agresora.

Međutim, u svojemu tematskom Biltenu br. 28, pod nazivom Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 91-95, SNV se odmiče od praćenja aktualne svakodnevice i zalazi duboko u povijesnu tematiku.

Dok se saborska govornica u režiji SDSS-a koristi za moralno dociranje i privlačenje medijske pozornosti, u pozadini se po tko zna koji put kreira lažna povijest koja će pohranjena u arhive trajno nadživjeti svaku javnu raspravu.

Ova dugoročna strategija tempirana je za vrijeme kada više ne bude živućih svjedoka pa ako se istina ne obrani danas, kasnije se krivotvorine više neće moći dokazati.

Stvarna opasnost leži upravo u toj budućnosti: jednom kada više ne bude osoba koje iz prve ruke znaju istinu, neke nove Blanke Matković, Vukići, Banići ili Kojići morat će se u mukotrpnom arhivskom radu boriti s izmišljenim brojkama, lažiranim događajima i krivotvorenim imenima.

Borba je to protiv sustava koji ovakve istraživače već danas gotovo proglašava ludima, etiketira ih kao "revizioniste povijesti" i pokušava prikazati marginalcima, provodeći uvredljive napade na svakoga tko se drzne dokazivati ono što je danas očito – da povijest nije onakva kako su ju zapisali agresori.

Uvod kao klasična zamjena teza

U ovom se Biltenu barata tisućama imena koja se paušalno, bez znanstvene i forenzičke verifikacije, svrstavaju pod jedinstvenu egidu „civilnih žrtava“ navodno stradalih od ruku Hrvata, pojedinaca ili hrvatskih snaga.

Predgovor, odnosno uvodni tekst Borisa Pavelića koji ne predstavlja neutralnu analizu, već politički manifest koji svjesno izvrće uzroke i kronologiju Domovinskoga rata, teško je prepričati.

Povijest danas samostalnih država naziva „poviješću beščašća“, čime moralno izjednačuje Miloševićevu Srbiju kao agresora i Hrvatsku kao žrtvu, a raspad SFRJ prikazuje kao hir lokalnih šovinista, čime amnestira planove o Velikoj Srbiji.

Vukovarska tragedija u biltenu je prikazana kroz identičan model manipulacije. Tvrdnja da su ubojstva Srba 1991. počela „kada u gradu nije bilo pravih ratnih događanja“ klasična je zamjena teza.

Taj narativ o „masovnim likvidacijama Srba prije rata“ izvorno su oblikovali kontraobavještajna služba JNA i beogradska propaganda kako bi stvorili alibi za brutalni napad na Vukovar.

Stvarni kontekst pokazuje da su teror i pobuna započeli znatno ranije pod ravnanjem Beograda, balvan revolucijom 1990. te sukobima u Pakracu i na Plitvicama u ožujku 1991. godine.

Ključna točka preokreta bio je masakr 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine, nakon čega je Vukovar već u lipnju bio u poluokruženju barikada koje su služile kao baze za napad.

Upravo zato, dok još ima živoga pamćenja, nužno je ovu i slične publikacije podvrgnuti detaljnoj provjeri.

Kako bi se utvrdila točnost i vjerodostojnost ovako teških optužaba na razini države, potrebno je spustiti se na lokalnu razinu i analizirati konkretne podatke.

U ovom slučaju to je Vukovar, koji u spomenutom biltenu zauzima specifično mjesto s popisom od 114 navodnih civilnih stradalnika.

Njihova pojedinačna imena i stvarni ratni putevi u potpunosti prokazuju cjelokupnu metodologiju sastavljanja ovih popisa.

Teritorijalci kao žrtve „stradanja“

Kao zoran primjer takve manipulacije podatcima izdvaja se slučaj Premila Nedića, rođenoga 20. listopada 1952. godine. Dok ga SNV u svojim biltenima javno prikazuje kao civilnu žrtvu rata navodno stradalu sredinom rujna 1991. u Vukovaru, službeni dokumenti i registri s njihove vlastite, agresorske strane potpuno demantiraju tu tezu.

Prema sačuvanim vojnim podatcima Nedić je kao predsjednik SDS-a svoje mjesne zajednice već sredinom kolovoza 1991. godine dragovoljno otišao u vukovarsku vojarnu JNA pod izgovorom da je „na udaru ustaša“.

Ključni dokaz o njegovu borbenom angažmanu datira iz rujna 1991. godine kada kao dio organizirane formacije od 105 suboraca kreće u aktivnu vojnu operaciju s ciljem zauzimanja dijela vukovarskoga naselja Mitnica.

Skupinu su predvodila petorica lokalnih Vukovaraca s ciljem postavljanja borbenoga otpora iz jedne od kuća, u kojoj su ih opkolile hrvatske snage.

Činjenica da su podatci o ovoj borbenoj akciji javno iznošeni čak i na suđenjima pred Vojnim sudom u Beogradu, razotkriva sav apsurd pokušaja SNV-a da Nedića danas retroaktivno pretvori u nedužnu žrtvu rata.

Sljedeći plastičan primjer unutar iste metodologije odnosi se na Nedeljka Turukala, poznatijega pod nadimkom Trbo.

Prema podatcima i zapisima s agresorske strane, Turukalo je imao i te kako jasan i dokumentiran vojni put.

On već početkom kolovoza – u razdoblju koje autori biltena uporno nazivaju „vremenom prije početka sukoba“ – odlazi u vukovarsku kasarnu JNA.

Nakon toga se sve do listopada 1991. godine nalazi na borbenom položaju u Đergaju, da bi se potom aktivno uključio u sastav Teritorijalne obrane Petrova gora, jednoga od glavnih uporišta srpskih pobunjenika u gradu.

Iz zapisa o njegovu ratovanju vidljiva je visoka razina vojne konspiracije: kad god bi kretao u borbene akcije, sa sobom je ostavljao svu dokumentaciju kako hrvatske snage u slučaju zarobljavanja ne bi saznale njegov stvarni identitet.

U istim izvorima zabilježeno je i da je stalno „nosio jednu bombu za ne daj, Bože“, kao da je predviđao svoj kraj.

Posljednji je put viđen na prvoj crti bojišta, 14. listopada 1991. godine, na raskrižju Istarske i Patkovićeve ulice u Vukovaru, nakon čega se vodi kao nestala osoba.

Unatoč nepobitnim dokazima o pripadnosti TO Petrova Gora, borbenom angažmanu na Đergaju i nestanku u zoni izravnih ratnih operacija, Turukalo se danas u dokumentaciji SNV-a zlonamjerno interpretira kao žrtva rata.

Iznimno je zanimljiva i situacija s Dušanom Ciganovićem, čije se ime također zloupotrebljava na ovim popisima, dok mu kosti počivaju na vukovarskom Groblju šajkača, takozvanoj Aleji.

Prema narativu koji se plasira u javnost, on je nakon otkaza – za koji se tvrdi da ga je dobio isključivo zbog srpske nacionalnosti – privremeno otišao u Njemačku.

Međutim, tamošnji zapisi otkrivaju kako se nakon svega desetak dana provedenih u inozemstvu Ciganović vraća u Borovo Selo gdje se, kako doslovno stoji u dokumentaciji, odmah „pridružuje braći“.

Sredinom rujna 1991. godine organizirano dolazi u Vukovar te aktivno i izravno sudjeluje u borbenim akcijama „oslobađanja“ grada.

Njegov borbeni put okončan je 16. listopada 1991. godine, kada je tijekom žestokih borbi kod „stare zubarije“ pogođen u glavu i na mjestu poginuo.

U izvorima s njihove strane decidirano je i doslovno navedeno kako je njegovom pogibijom Vukovar ostao bez još jednoga hrabrog borca.

Činjenica da se osoba koju vlastita strana u službenim zapisima slavi kao „hrabroga borca“ poginuloga u izravnom uličnom okršaju, a čiji posmrtni ostatci leže u vojnoj Aleji, danas u dokumentima SNV-a vodi kao nedužna žrtva rata, predstavlja vrhunac metodološkog falsificiranja činjenica.

Još jedan u nizu eklatantnih primjera unutar ove manipulacije jest i slučaj Slavomira Bunjca.

Prema službenim zapisima agresorske strane, njegov borbeni angažman započinje znatno prije otvorenoga općeg napada na grad.

Navodi se, naime, da on već sredinom srpnja 1991. godine organizirano odlazi sa skupinom svojih drugova u Bršadin, gdje se odmah aktivno uključuje u tamošnju Teritorijalnu obranu.

U dokumentaciji je izričito naglašeno kako je Bunjac redovito sudjelovao u svim borbenim akcijama koje su organizirane iz tog jakog pobunjeničkog uporišta.

Njegov ratni put završava 16. listopada 1991. godine, i to u prvoj operaciji napada na vukovarsko naselje Lužac.

Pogibija u izravnome oružanom jurišu na strateški važne dijelove grada jasno ga definira kao aktivnoga vojnog stradalnika, no unatoč tome, SNV njegovo ime danas uvrštava na popise stradalnika svjesno prešućujući njegov borbeni status pripadnika TO-a.

U istu skupinu spada i slučaj Tihomira Bingulca.

On je od ožujka 1991. godine aktivno držao straže u Negoslavcima te bio politički aktivan kao član SDS-a od njegova osnutka, a njegov borbeni put u sklopu izravnih napada na grad Vukovar okončan je 20. rujna 1991. godine kada je, krećući se u sklopu vojnih zadaća, na raskrižju Zelene ulice u vukovarskom Gornjem gradu, kako se navodi, upao u ustašku zasjedu.

Činjenica je da se osoba za koju njihove vlastite knjige navode da je držala straže u Negoslavcima, a potom u napadima na Vukovar stradala jer je upala u zasjedu, danas vodi na popisu srpskih žrtava.

Iznimno je zanimljiv i slučaj Sime Ponjevića iz Bršadina.

Analizom dokumenata s njihove strane doznajemo kako je riječ o bivšem policajcu koji je već početkom ožujka 1991. godine izričito odbio raditi pod hrvatskim grbom, navode – „šahovnicom“, nakon čega hrvatske vlasti za njim raspisuju tjeralicu.

Potom odlazi na Kosovo gdje radi mjesec dana, no već se u lipnju iste godine vraća u Bršadin kako bi aktivno sudjelovao u organiziranju naoružanja za obranu sela.

Njegova pobuna završava 26. lipnja 1991. godine kada je, kako sami navode u dokumentaciji, hrvatska garda opkolila njegovu kuću, nakon čega je Ponjević poginuo u tom izravnom oružanom okršaju.

Unatoč tome što njegova vlastita biografija, ilegalno naoružavanje i pogibija u opkoljenoj kući tijekom borbe jasno dokazuju status aktivnoga sudionika oružane pobune, on se danas na popisima SNV-a zlonamjerno vodi pod krinkom nekakve žrtve.

Ubijeni hrvatski branitelji kao srpske civilne žrtve

Vrhunac metodološkoga apsurda, manipulacije i potpunoga falsificiranja činjenica na popisu SNV-a vidljiv je u slučajevima Predraga Rakića i Gorana Kitića.

Dok ih sastavljači ovih popisa podlo pokušavaju prikazati kao „srpske civilne žrtve“ koje su navodno ubile hrvatske snage tijekom obrane Vukovara, stvarni podatci otkrivaju nezamisliv paradoks.

Naime, i Rakić i Kitić bili su pripadnici hrvatskih obrambenih snaga.

Predrag Rakić poginuo je u jesen 1991. godine kao hrvatski branitelj, boreći se na strani Hrvatske u obrani grada od velikosrpske agresije.

S druge strane, Goran Kitić bio je pripadnik HOS-a, a njegova je sudbina još tragičnija: njega su srpske paravojne postrojbe mučki ubile u veljači 1992. godine, mjesecima nakon sloma obrane grada.

Da perverzija sastavljača popisa bude veća, na istom popisu navodnih „žrtava hrvatske vojske“ nalazi se i majka Gorana Kitića.

Ona je, međutim, stradala u rujnu 1991. godine od projektila koji su na grad ispalili upravo JNA i četnici.

Uzrok njezine tragične pogibije od agresorske granate bio je motiv da njezin sin Goran, iako Srbin po nacionalnosti, ogorčen tim činom dragovoljno pristupi hrvatskim braniteljima.

Da popisi SNV-a ne predstavljaju nikakvu znanstvenu ni činjeničnu evidenciju, dokazuje i potpuno neshvatljivo uvrštavanje Gorana Đuranca.

Riječ je o etničkom Hrvatu koji je bio mobiliziran u obranu grada te je poginuo kao hrvatski branitelj.

Njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su 1998. godine iz masovne grobnice Dubrava kod Vukovara, a službeno su identificirani 2003. godine.

Iza ovog slučaja stoji i teška obiteljska drama: njegova je majka godinama odbijala prihvatiti bolnu činjenicu da joj je sin poginuo, pa je tek nakon smrti obaju roditelja njegova sestra službeno potvrdila i preuzela identitet.

Unatoč jasnome nacionalnom identitetu, statusu mobiliziranoga hrvatskog branitelja te forenzičkome dokazu u vidu ekshumacije iz masovne grobnice žrtava velikosrpske agresije, sastavljači biltena SNV-a Đuranca su bez ikakva srama prepisali na svoj spisak pokušavajući ga retroaktivno pretvoriti u žrtvu onih u čijim se redovima borio.

Potanka demografska i kronološka analiza popisa od 114 osoba, koje SNV pokušava prikazati kao civilne žrtve navodnih hrvatskih zločina, pruža krunski dokaz o potpunome falsificiranju povijesnoga konteksta.

Kada se raščlane godišta i struktura stradalnika, uočava se visok udio starijih osoba, žena i djece, što na prvi pogled sugerira teška stradanja civilnoga stanovništva.

Međutim, ključ prijevare krije se u nadnevcima i vremenskom okviru njihove pogibije.

Najveći broj osoba s ovoga popisa stradao je u razdoblju od rujna do studenoga 1991. godine, dakle upravo u mjesecima kada je Vukovar bio izložen najbrutalnijoj, neselektivnoj i neprekidnoj topničkoj te zrakoplovnoj agresiji JNA i srpskih paravojnih postrojba.

Statistički podatci i nadnevci nedvojbeno dokazuju da su te žene, starci i djeca u stvarnosti bili žrtve neselektivnih granatiranja koja su dolazila s agresorske strane, a od kojega su u podrumima i skloništima ravnopravno ginuli svi građani Vukovara – bez obzira na to jesu li bili Hrvati, Srbi, Mađari ili Rusini.

Projektili ispaljeni iz topništva JNA i pobunjeničkih uporišta nisu birali nacionalnost na vukovarskim ulicama.

Sastavljači popisa SNV-a stoga provode nezapamćenu povijesnu inverziju: ljude koji su poginuli od projektila ispisanih i ispaljenih s njihove vlastite, agresorske strane, retroaktivno prepisuju u kategoriju žrtava Hrvatske vojske.

Time se stvarna tragedija neselektivnog razaranja grada cinično zloupotrebljava kako bi se konstruirao lažni narativ o navodnim hrvatskim zločinima tijekom legitimne i herojske obrane Vukovara.

Manipulacije i povijesni falsifikati

Inzistiranje na ovakvim lažnim podatcima, pogrješnim imenima, izmišljenim identitetima i prepisanim aktivnim vojnicima dokazuje da ovi popisi SNV-a uopće nemaju znanstvenu, povijesnu ni ljudsku svrhu.

Oni služe kao hladno proračunato političko oruđe čiji je primarni cilj sustavno održavanje napetosti i ponovna mobilizacija vlastitoga glasačkog tijela.

Namjernim i svjesnim plasiranjem narativa prema kojemu su Srbe u Vukovaru masovno izvan borbenih djelovanja ubijale hrvatske snage, među lokalno stanovništvo unosi se trajni strah i osjećaj ugroženosti.

Takvom ciničnom inverzijom teza stvarni povijesni kontekst agresije potpuno se briše, a u javni se prostor gura platforma „vječne žrtve“ kojoj je nanesena nepravda.

Krajnja namjera ove metodologije jest perfidno buđenje ogorčenosti i trajne mržnje prema sugrađanima Hrvatima i prema vlastitoj, hrvatskoj državi.

Umjesto pijeteta prema stvarnim stradalnicima, ovakvi falsifikati služe isključivo za produbljivanje međunacionalnih rovova i političko parazitiranje na vukovarskoj tragediji.

Ovdje navedeni slučajevi tek su neki od eklatantnih primjera, dok bi detaljna forenzička i arhivska analiza preostalih imena s popisa otkrila još dublje razmjere ove metodološke prevare.

U ovoj je analizi ključno naglasiti da Vukovar nije iznimka, već ogledni primjer.

Ako je na uzorku samo jednoga grada, egzaktnom dokumentacijom i svjedočanstvima s terena, otkriven ovoliki broj drastičnih manipulacija, falsifikata i prešućivanja borbenih statusa, vrlo je vjerojatno i lako moguće da se potpuno ista metodološka prevara krije i u ostalim dijelovima Hrvatske koji su obuhvaćeni ovim biltenima.

Detaljna provjera popisa za Pakrac, Glinu, Knin ili zapadnu Slavoniju gotovo bi sigurno razotkrila identičan obrazac prepisivanja poginulih agresora i žrtava njihovih vlastitih projektila u kategoriju „hrvatskih zločina“, čime se cjelokupna izdavačka djelatnost SNV-a na ovu temu prokazuje kao jeftina politička propaganda.

Legitimno je i duboko ljudski da obitelji oplakuju ili traže svoje nestale članove, čak i kada je riječ o agresorskim vojnicima, no nedopustiva je politička manipulacija uvrštavati ih na popise nedužnih civilnih žrtava i lažno ih stavljati na teret odgovornosti hrvatske države.

Svaki pokušaj pretvaranja aktivnih jurišnika i žrtava vlastitoga topništva u stradalnike navodnih hrvatskih zločina nije samo povijesni falsifikat, već i ponovno ubojstvo istine o Domovinskome ratu.

Zato obrana povijesnih činjenica od ovakvih papirnatih krivotvorina nije stvar političkoga prestiža, već civilizacijska dužnost prema svakoj stvarnoj žrtvi utkanoj u temelje slobodne Hrvatske.