Sedamnaest zaposlenika sustava socijalne skrbi podijelilo je s udrugom Pragma sjećanja na rad u Domovinskom ratu. Dočekivali su autobuse, vlakove i brodove s prognanicima, tražili smještaj za obitelji i brinuli o djeci koja su stigla bez pratnje. Dvije žene koje su pomagale i same su bile prognanice
Jedne večeri trebalo je pronaći smještaj za 3.500 prognanika s dubrovačkog područja. Tu je večer zapamtila socijalna radnica koja je, uoči 18. studenoga, svoje ratno iskustvo opisala udruzi Pragma. Drugi se sugovornik prisjetio desetak dana rada bez odmora tijekom Oluje. U dvjema školama popisivali su civile i zvali njihovu rodbinu.
To su dva od sedamnaest svjedočanstava koja je Pragma prikupila uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Govore o ljudima koji su dočekivali one koji su ostali bez doma, dok su i sami radili pod uzbunama i strahovali za svoje obitelji.
„Nismo gledali kad završava radno vrijeme“
Uz redovan posao, zaposlenici socijalne skrbi organizirali su prihvat i smještaj prognanika i izbjeglica, vodili evidenciju, isplaćivali naknade i dijelili humanitarnu pomoć. Obilazili su teren, radili s braniteljima, sudjelovali u prevenciji samoubojstava i organizirali radionice za djecu i obitelji. Jedna je zaposlenica telefonom tražila rodbinu prognanih ljudi diljem svijeta.
Autobusi, vlakovi i brodovi stizali su i noću. „Nismo gledali kad završava radno vrijeme“, napisala je jedna sudionica. Druga je još kao pripravnica bila dostupna u svako doba dana i noći. Obilazila je prognanike smještene u hotelima i barakama, brinula o djeci bez pratnje te pomagala obiteljima ranjenih i poginulih branitelja. Prihvat ljudi tražio je stalnu suradnju s humanitarnim organizacijama iz Hrvatske i inozemstva.
Nakon uzbune vraćali su se na posao
Šestero sudionika opisalo je rad pod uzbunama ili granatiranjem. Urede su selili u sigurnije zgrade. Kad bi se oglasila uzbuna, odlazili su u najbliže sklonište, a poslije se vraćali na posao. Jedna se sudionica prisjetila kako su se znali skloniti u ulaze zgrada ili, kako sama kaže, „dosta neoprezno“ potrčati u obližnje podrume.
Dvije žene koje su zbrinjavale prognanike i same su u ratu izgubile dom i drage ljude. Sličnu su sudbinu dijelili i mnogi njihovi kolege. Nekoliko sudionika kod kuće je imalo malu djecu. Jedna je žena napisala da joj nije palo na pamet pozvati se na zakonsko pravo koje je imala kao majka malog djeteta. Suprug i ona čuvanje su organizirali uz pomoć šire obitelji. „Strahovi su postojali više za članove obitelji“, napisala je druga.
„Samo što smo došli“
Na pitanje što je ljudima u tim danima davalo osjećaj sigurnosti, većina je spomenula razgovor, slušanje i suosjećanje. Jedan je sudionik odlazio na teren blizu prve crte bojišnice. Ljudima je, prisjetio se, bilo drago „samo što smo došli“.
Druga je sudionica opisala sate, dane i mjesece razgovora „kroz bol, jecaje, suze“ s ljudima koji su izgubili najbliže i domove. Pomagači su, kaže, bili „jedan mali štap koji je mnogima pomogao“.
Dvoje sudionika otvoreno je reklo da zbog velikog broja prognanika i izbjeglica ljudima nisu uvijek uspijevali pružiti osjećaj sigurnosti. „Teško, ponekad i nikako“, napisala je jedna od njih.
Ponos na doprinos i posljedice koje su ostale
Pomagači su oslonac nalazili u kolegama i obiteljima, a neki i u vjeri. U najtežim trenucima pomagali su im druženje i humor. Jedanaest od sedamnaest sudionika kaže da je vremena za brigu o sebi bilo vrlo malo ili ga uopće nije bilo. Kad bi ih uhvatio strah, nastavljali su raditi. „Jednostavno pokreneš sve funkcionalne rezerve i djeluješ“, opisala je jedna sudionica.
Svih sedamnaest ostalo je raditi u sustavu socijalne skrbi, neki i 35 ili 40 godina. Većina se ratnih godina prisjeća s ponosom. „Ponosna sam što sam i ja mogla dati svoj doprinos u obrani Domovine“, napisala je jedna sudionica. Nekoliko ih kaže da im je ratno iskustvo pomoglo da se poslije lakše snađu u krizama. Jedna je od njih tek pišući odgovor shvatila koliko joj je to iskustvo značilo tijekom pandemije.
Jedna je sudionica ubrzo nakon rata oboljela od bolesti štitnjače i srca, a lijekove uzima i danas. Svoje zdravstvene tegobe povezuje s dugotrajnim iscrpljivanjem na poslu. Dio sudionika smatra da njihov doprinos nije dovoljno prepoznat. Dvije žene navode da im nije priznat status hrvatskog branitelja.
„Oni to mogu!“
Sudionici različito gledaju na to kako bi se mlađi kolege snašli u sličnim okolnostima. U odgovorima se ponavlja poruka da čovjek i njegov problem trebaju biti ispred administracije. Mladima savjetuju i da koriste stručnu podršku i superviziju, koja njima u ratnim godinama nije bila dostupna.
Socijalna radnica s četrdeset godina staža sažela je što je takav rad od nje i njezinih kolega tražio: „Spremnost na odricanje, žrtvu i suosjećanje s patnjom ljudi, ali i nada da će biti bolje.“ Žena koja je rat dočekala kao pripravnica voljela bi da mlađi kolege nikada ne moraju proći isto. Ako bi ipak morali, vjeruje da bi pronašli svoj način da pomognu. „Oni to mogu!“
Uoči 18. studenoga, kada se s poštovanjem prisjećamo žrtava Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje, ova svjedočanstva čuvaju i sjećanje na ljude koji su u najtežim danima bili uz one koji su ostali bez doma.
Udruga Pragma prikupila je 17 anonimnih pisanih odgovora na sedam otvorenih pitanja putem internetskog upitnika od 9. do 15. studenoga 2026. Odgovore je grupirala tematskom analizom. Sudionici su se sami odlučili odazvati, pa tekst opisuje njihova iskustva. Citati su preneseni doslovno.