Josip Jović

U prvi sam mah pomislio kako je riječ o atentatu. U središnjem je dnevniku HTV-a objavljena strašna, izvanredna  vijest kako je netko na garaži kuće u kojoj stanuje Jurica Pavičić ispisao uvrjedljivu poruku na račun ovoga novinara književnika, koju iz pristojnosti ne ću citirati. Vijest su prenijele i državna agencija i brojni listovi i portali. Onda su uslijedile oštre osude sa strane HND-a, PEN-a, HDP-a, pojedinih političara i sada se očekuje da Pavičića primi osobno predsjednik države, kao što je primio i Miljenka Jergovića nakon jednog nezgodnog natpisa njemu namijenjena. I prije toga Jergović je uznemirio javnost zbog toga što mu je jedna gospođa u prolazu nešto neugodno dobacila.

 Pavičić, Tomić, Jergović…

Grozim se svakoga prostakluka i ne bih o tome ništa mogao dodatno napisati da me Jurica Pavičić nije izravno povezao s tim grafitom, naznačivši me, uz Mirjanu Kasapović, "potpirivačem atmosfere". Pri tome navodi moj članak Sedam novinskih batinaša iz Hrvatskoga tjednika. Svojim komentarom u obranu Pavičića javio se Ante Tomić u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, autor koji inače iste tekstove objavljuje u obama listovima i za to prima dvostruka beriva, što je vjerojatno pravi presedan u povijesti svjetskoga novinarstva. Tomić nas obavješćuje kako je i on doživljavao sličan progon od strane nepoznatoga crtača, a također, neizravno, optužuje mene kao inspiratora. S grafitom me povezuje i Miljenko Jergović u 24 sata.

Da, napisao sam u spomenutom tjedniku tekst s navedenim naslovom, koji ih je očito jako pogodio, aludirajući terminom batinaši na pripadnike jedne prijeratne političke organizacije, kako su ih nazivali u Dalmaciji. Nabrojio sam sedmoricu veličanstvenih goleme medijske moći, koji se ponašaju kao koterija iliti klika. A batinaši su po sadržaju svojih tekstova i po svojemu stilu. Ograničit ću se ovdje na trojicu od te sedmorice (o jednome sam već pisao u prošlome broju) koji su me prozvali i optužili. Sva trojica izravno ili neizravno niječu postojanje hrvatskoga jezika (dvojica su potpisala sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku), pa i hrvatskog naroda, svoj je trojici hrvatska povijest puka mitologija, sva trojica misle kako je Stepinac zaslužio tešku kaznu i ne vide ništa posebno sporno u masovnim likvidacijama poslije 1945., svima je Hrvatska promašen projekt koji nema šanse preživjeti, Domovinski im je rat samo niz pljački i zločina, Tito je za njih velika i bez ostatka pozitivna politička ličnost, a Tuđman elementarna nepogoda, javno su podržali Možemo, stranku koja baštini rani jugokomunizam, svi jednim okom gledaju prema Beogradu, dvojica su od te trojice organizirali peticiju za moju smjenu - glavnoga urednika Slobodne Dalmacije 2000. - zbog toga što sam objavio dokumente o suradnju s Udbom Stjepana Mesića, njihova favorita na izborima...

Ne laje pas radi sela

Jergović ne laje radi Pavičića, kao ni pas radi sela, već radi sebe. Sjećam ga se kad je s pinklecom na leđima pobjegao iz Sarajeva, gdje je, kaže legenda, sudjelovao čak i u nacističkim seansama, došao u Split i bio zaposlen (i na moj zagovor) u Slobodnoj Dalmaciji. A onda je iz zahvalnosti izvrnuo kožu naopako. Razdoblje od 1990. do 2000. (Feral Tribune iz 2002.) nazvao je tuđmanovskom vladavinom monstruma, o Tuđmanu je pisao kao o mirogojskoj lješini, potpisao je deklaraciju o zajedničkome jeziku, nijekao čak i postojanje hrvatskoga naroda (da nema Srba, ne bi bilo ni Hrvata) za ubojicu djevojke iz Meksika na splitskome Marjanu napisat će kako je to djelo tipičnoga Hrvata. O Draži Mihailoviću izrazio se sa simpatijama kao o kompleksnoj ličnosti.  

Ne odgovaraju na argumentirane kritike

A jao onima koji se ne slažu s njima! Niz književnika, novinara, redatelja, umjetnika, političara, branitelja, svećenika, itd. koji su izvan njihova ideološkog kruga godinama su predmetom njihovih krajnje grubih i otrovnih nasrtaja, iživljavanja, vrijeđanja i slijepe mržnje. Tomić je, uz to, afirmirao do sada neviđeni, barem što se tiče političkoga komentiranja, prostakluk i vulgarnosti. Oni s nekom nevjerojatnom arogantnošću i umišljenošću kao da ispisuju grafite, ne po zidovima, nego u masovnim medijima, i tom zidnom crtaču i ne treba bolja inspiracija. Pogonsko im je gorivo slijepa mržnja, govore iz trbuha, ne iz glave, nagon im je jači od razuma. Vanjskom arogancijom prikrivaju neke duboke komplekse, a vanjštinom ih otkrivaju. Jedan izgleda kao otrovna gljiva, drugi se skriva ispod klobuka, treći je sav zarastao u bradu. Ideološkom isključivošću, vrijeđajući nacionalne i vjerske osjećaje čitatelja nanose golemu štetu novinama u kojima pišu, a svojim političkim angažmanom djeluju odbojno na eventualne čitatelje njihovih (kvazi)književnih uradaka.

Na sve to, na moju analizu njihovih stavova i stila i na pozicije u medijima, ni Pavičić, ni Tomić ni Jergović ne odgovaraju, a i kako bi kad sve to potvrđuju iz kolumne u kolumnu. Umjesto toga idu ad hominem prema meni, kao da su jedva čekali povod, s nekoliko tipičnih dezinformacija. Pavičić tako još jednom ponavlja kako sam bio zadnji sekretar SK u SD, što može na neupućene djelovati diskreditirajuće. A stvar stoji ovako: za tu ulogu predložio me negdje 1989. kolega na sastanku kojemu nisam bio nazočan i to u vremenu nakon prekinutoga kongresa SKJ, kad službena hrvatska politika više nije mogla šutjeti, kad je počela upozoravati na velikosrpske prijetnje, dakle na ono o čemu sam ja pisao cijelo to desetljeće osamdesetih, u čemu smo Joško Čelan, kojega također Tomić spominje, u redakciji bili posve usamljeni. (Vidi knjigu Nikice Barića: Split 1980-ih). Na prvom sljedećem sastanku na moj prijedlog ta je osnovna organizacija raspuštena i to je bilo sve. Pavičić kaže kako on, za razliku od mene, nikada nije bio član Partije. Ali od Partije je bilo i gorih partija glede  nacionalnoga oslobađanja.

Miljenko Jergović piše: Pa se tako nađem s njim (Pavičićem, op.a.) u istim potjernicama (misli na navedeni članak u HT, op. a.), koje ispisuje jedna neobična figura: čovjek koji noću, kao aktualni sekretar još uvijek neugašene organizacije SKJ, u Slobodnoj Dalmaciji saziva partijske sastanke svojih već odavno pokojnih partijskih drugova, a danju sastavlja ustaške i nacističke liste nepodobnih, projektira koncentracijske logore i preporučuje nepodobne rulji za ulična usmrćivanja. Još uvijek samo simbolična. Ime tog lika Josip je Jović.  Što kazati na ovu za Jergovića već uobičajenu nebulozu!? Nikoga ne preporučujem za usmrćivanje niti za koncentracijske logore. Jergoviću bih samo preporučio jednu drugu ustanovu.

 Da, domovina se i perom brani

Tomić brani prijatelja i kolegu Juru podsjećajući kako je on 1993. (mobiliziran) uzeo pušku u ruke i otišao na ratište, dok sam ja, ironično dodaje, odlučio perom braniti domovinu. Ne ulazim u to Pavičićevo domoljublje koje je kod cijeloga naroda probuđeno kišama granata. Pišem o njegovu i Tomićevu novinarskom angažmanu u posljednjim dvama i pol desetljećima koji je sav u znaku kroatofobije. Oni, doduše selektivno, kritiziraju svakoga živoga, ali su u svojemu narcizmu jako osjetljivi kad njih tko kritizira.

Ne kaže Tomić gdje je on, koji je početkom devedesetih imao dvadesetak godina, bio. Ja sam tada bio prešao četrdesetu, pušku nikada nisam uzeo u ruke, nisam čak ni JNA služio. Ali trebalo je domovinu braniti i perom, na žalost treba ju tako braniti i danas. I još jedna zlobna podvala. Kao, dobio sam stan kao perspektivni kadar SK! Ne, stan sam dobio 1992. godine kad SK više praktički i ne  postoji (i ne znam da je SK dijelio stanove i to od firme za koju sam radio po njezinim kriterijima o dodjeli stanova na korištenje).

Jedno na kraju pitanje za sve nas: da je slučajno neki uvrjedljivi grafit ispisan o Ivici Marijačiću, Tihomiru Dujmoviću, Zlatku Hasanbegoviću, Davoru Ivankoviću, ili o meni (a bilo ih je bezbroj na tzv. društvenim mrežama) bi li se dizala ovolika prašina i stizale oštre osude?  

P. S.

Svim ovdje spomenutim medijima (Večernji list, Novosti, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, 24 sata) u kojim su objavljeni članci koji se odnose ne mene uputio sam pojedinačne odgovore. Ni jedan od njih nije ih želio objaviti. Oni vas mogu napadati, vrijeđati, klevetati, a vi nemate mogućnost odgovoriti. Takvo je stanje demokracije, profesionalizma, pluralizma i otvorenosti u našim ili ne znam čijim medijima, na što se oni redovito pozivaju i čime se hvale.