Kad netko spomene Vinkovačke jeseni, prvo što većina ljudi pomisli su KUD, nošnja, baština i folklor. Očuvanje starih običaja, sjećanje na neka jednostavnija vremena. No meni, kao djevojci iz sela u blizini, ali i mnogim drugima, Vinkovačke jeseni bile su uvod u život. Prve simpatije, prvi poljupci, prva prijateljstva, prva slomljena srca i, naravno, prvi koncerti. Prvi koncert legendarnog Dine Dvornika 2006. godine, čaganje i pjevanje njegovih najvećih hitova koje su svi voljeli. Sjećam se da je tada trajala utakmica za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, gdje su igrali Njemačka i Portugal - Nijemci su na kraju pobijedili. Tada mi to nije bilo toliko važno, no sada kad se sjetim, naježim se.

A poslije toga srednja škola, svaki dan kroz cijeli tjedan išlo se "van", nova poznanstva, neka koja traju i danas, ali i koncerti bez kojih moji tinejdžerski dani bili bi prazni. Vinkovačke jeseni velik su dio identiteta Vinkovčanima, najveći događaj godine na koji dođe tisuće ljudi i neizmjerno su važne. Ali nama, mladim ljudima sa sela, one su neprocjenjive jer su nam donijele najveću sreću u životu. Donijele su mi život. Da nije bilo tih koncerata Prljavaca, Opće, Joleta i mnogih drugih, ne bih taj osjećaj nikad doživjela.

Puno godina poslije, otišla sam na Vinkovačke jeseni s mamom i isto je prekrasno kao i prije. Ima možda i više događaja, više štandova i više svirke. I, naravno, opet neke dežurne "kukavice" koji bi prije umrli nego prestali kukati, govore o starim danima koji su "bili bolji".

Možda s nostalgičnog gledišta da, ali isto je veselje i dika kao i prije dvadeset godina. Smijeh djece, roditelja, starijih ljudi, gostiju i folkloraša ispunili su i ove Vinkovačke jeseni. Ovo su bile šezdesete po redu; nek' ih bude barem još toliko, da i drugim mladima stvore neka nova sjećanja i sjetu koju i mi, sada odrasli ljudi, osjećamo i danas.