Što je važnije Imati nekoliko desetaka tisuća klikova na svoju poruku odnosno post ili u sebi osjetiti osobno ispunjenje učinjenim Nečim što zaista vrijedi samo za nas same I ostaje u našoj osobnoj intimi

Koga želimo dojmiti Roditelje Svoju obitelj Izabranicu ili izabranika svoga srca

Kolegice i kolege na poslu S čime ih to sve iznenađujemo Brandiranom odjećom i obućom, bijesnim kolima, putovanjima u daleke krajeve, skupim skijaškim odmorima Najnovjim gadgetima bez obzira koliko funkcija stvarno i za što koristimo Besplodnim razgovorima u kojima otvoreno ili skriveno stalno progovara jajai opet ja

I što pri tom dobivamo Divljenje u tuđim očima koje nas hrani Do kada Do narednog divljenja Ima li u tome kraja Prečesto smo poput malog djeteta koje roditelji umiruju kupnjom nove igračke. Piramida kupljenih i potom izgustiranih i u konačnici odbačenih igračaka u sredini sobe je sve veća, a dijete plače i plače. Nikad zadovoljno.

Naš se ego, pojasnio bi Drago Plečko, upravo hrani time što skače s objekta na objekt pažnje da bi udovoljio sebi. Pomalo nesretno to djeluje za sve nas. Pri tom ne propuštajući i drugu stranu medalje, Plečko upozorava da ego sam po sebi ima i ključnu ulogu našeg održavanja, da ne kažem preživljavanja. Bez onog drugog ega ne bi se branili od opasnosti od divljih zvijeri do gladi i hladnoće.

Što je duša

Što je u stvari duša Kompilirajući različita promišljanja više autora, reći ću za ovu priliku da je duša ili energija ili životni atom ili svijest ili božja čestica jedna vrsta metafizičkog entiteta, koji koegzistira s fizičkim tijelom pokrećući to tijelo na fizičku akciju. To tijelo vidimo potom kao ljudsko biće koje stupa u interakciju sa svijetom, odnosno nama samima.

I moj omiljeni Gary Zukav pri tom razlikuje tri kategorije ličnost, tijelo i dušu. Zukav je tu prilično kompetentan. Riječ o jednom od najutjecajnijih pionira pokreta Um, tijelo, duh. Autoru knjiga tiskanih u više od šest milijuna primjeraka na trideset i dva jezika. Izuzetno zanimljive biografije, koja mu daje duhovno bogatstvo da autentično progovara o duhovnosti.

Od aktiviste za ljudska prava, oduševljenog motocikliste koji je prokrstario nekoliko kontinenata, pa potom diplomirao pravo na uglednom Harvardu, zatim na iznenađenje mnogih završio specijalnu vojnu obuku i kao poručnik u poznatim Zelenim beretkama odslužio tri i pol godine u tajnim misijama u Vijetnamu. Da bi se nakon toga koncentrirao na duhovnost i postao duhovni guru, koji živi i danas u svojoj 78. godini sukladno svojim duhovnim načelima sa, kako voli istaći, svojom duhovnom partnericom.

Nota bene, prijateljevao je s kvantnim fizičarom Jackom Sarfattijem i krugom fizičara oko Jacka zahvaljujući čemu je dobio inspiraciju da napiše knjigu Dancing Wu Li Masters. I za nju dobio Američku književnu nagradu za znanstveno područje.

Dakle, Zukav nas uči da su i ličnost i tijelo umjetni dijelovi duše i da oni dolaze do svog kraja, a ne i duša. Duša se nakon inkarnacije vraća u besmrtno stanje. Bolje rečeno prirodno stanje suosjećajnosti, jasnoće i bezgranične ljubavi.

To znači da kada dolazi do njene nove reinkarnacije, duša značajno reducira svoju snagu na novu veličinu primjerenu određenom novom tijelu. I još preciznije reinkarnacija duše je jedno od novih reduciranja besmrtnog sustava na vremenske okvire koji traju relativno skroman broj godina u odnosu na vječnost.

Kako li smo mali sa svojim ovozemaljskim problemima prema takvoj beskonačnosti!

Da li znamo kada u takvoj beskonačnosti gubimo i dobivamo snagu

Da se ne bi izgubili u tim i takvim bespućima jedan praktičan savjet.

Kada se odlučimo za energiju vlastite duše tj. kada odlučimo stvarati s namjerama ljubavi, oprosta, poniznosti i jasnoće, tada stječemo snagu. Gubimo ju onda kada odlučimo stvarati pomoću energije svoje ličnosti tj. pomoću ljutnje, zavisti i straha.

Neosuđujuća pravda, poštivanje života i izbor vodoravnog ili okomitog puta

Naredno pitanje: kako onda do energije vlastite duše Ne pretendiram da znam sve. Stoga ću izabrati tri Zukareve preporuke. Pokušajmo alatima kao što su Neosuđujuća pravda, Poštivanje života i Izbor vodoravnog i okomitog puta.

Neosuđujuća pravda je postizavanje percepcije, koja nam omogućava da zapažamo sve u Životu, a da pri tom ne pokrećemo negativne emocije. Daje nam širinu i slobodu da vidimo ono što gledamo i doživimo ono što doživljavamo bez osude. Naglašavam bez osude što će reći negativne reakcije.

To znači da postupno ovladavamo utišavanjem sebe. Izostanak negativne reakcije nam istodobno otvara prostor da doživljavamo sebe izravno i neometano.

Poštivanje života temeljeno na strpljivosti omogućuje Neosuđujuću pravdu. Poštivanje Života nas pak uči da budemo spremni reći (i naravno tako postupati): Ovo je Život i ne smijemo mu nauditi. Ili ljudi koje vidimo su nama bližnji i ne smijemo ih uništavati. Dakle, iskreno i bez zadrške prepoznavati prava Zemlje. Vidjevši božanstvenost u svim, ističem, svim oblicima Života.”

Izbor našeg okomitog ili vodoravnog životnog puta ovisi o našem izboru svijesti i svjesnosti. Pojasnit ću na primjeru u svakodnevnom životu. Čovjek koji ulazi u osobne veze samo da bi zadovoljio vlastite emotivne ili spolne potrebe, otkriva da su mu sve veze u biti identične, da su ljudi u njegovom okruženju zamjenjivi. I još dalje da su mu iskustva s prethodnim partnerom u osnovi ista kao i iskustva sa sljedećim.

Dakle, to je vodoravan put. Takav put ne daje novo iskustvo. Svako novo iskustvo ne predstavlja novo iskustvo, već puko proširenje dosadašnjeg odnosno starog. Ako se drugom biću pristupa sa sviješću i iskrenom brigom za drugog, riječ je o okomitom putu u kojem doživljavamo dubok i kvalitetan odnos.

Ako pak sve pretočimo na ranije rečeno, cijeli naš Život je stalno i neprekinuto inkarniranje i reinkarniranje energije duše u materijalnu stvarnost. Na način da se dakle i sama energija iscjeljuje i samim time na neki način stalno uravnotežuje.

Za kraj umjesto kraja

Priželjkujem da u fokusu izrečenog razmišljamo kao komunikacijska struka. Jer, željeli to priznati ili ne, suodgovorni smo, naravno uz ostale dionike, za kreiranje energije vlastite duše i energije ličnosti u komunikacijama koje lansiramo urbi et orbi. Plediram da izaberemo ono prvo.

I na kraju odgovor na polazno pitanje da li sada znamo da li gubimo svoju dušu Može protupitanje da li smo je ikada imali Mislim cjelovitu, kako nam se to zna činiti. Ili je pak cijeli naš život nikad okončana potraga za fragmentima naše duše u formatu različitih tijela i ličnosti

Jer, kada bi ju našli i ugurali u jedan volumen (ako takav uopće postoji) stvorili bi od sebe vrhunsko božanstvo na razini svemira. Za početak postanimo samo malo bolji od ovog što smo danas.