Naše društvo, već ionako opterećeno raznim tragedijama i krizama, još jednom je svjedočilo kako se smrt jednog djeteta koristi za vlastite agende i medijsku promociju.

Na scenu ponovno stupa zaboravljena glumica i samozvana aktivistica Jelena Veljača, uz svoju poznatu inicijativu #spasime, kako bi povodom tragedije u Prečkom organizirala prosvjed "kod HNK".

Ovaj put s parolom: "Kada jedna mama plače, sve mame plaču." Rodna isključivost ovog slogana, naravno, nije promaknula mnogima, poput Barbare Barbe Jonjić, koja je sarkastično zaključila da prema ovoj logici "ćaća nema osjećaje za dijete, on je tek donor sperme i/ili bankomat".

Šokantna površnost slogana i njihova isključivost još jednom podsjećaju na dugogodišnji problem ovakvih inicijativa – fokus na zvučne parole i medijski efekt, dok se dublji problemi sustava ostavljaju u sjeni.

Sjećate li se Đakova?

Ne tako davno, u srpnju 2019., Andrija Drežnjak je upao u Centar za socijalnu skrb u Đakovu i hladnokrvno ubio socijalnu radnicu Blaženku Poplašen i pravnika Ivana Pavića. Njihova smrt bila je direktna posljedica sustavne demonizacije socijalnih radnika, koju su tada inicijative poput #spasime otvoreno poticale.

Na prosvjedu 2019. godine, kojem je osobno nazočio i premijer Plenković, upravo se na zaposlenike centara za socijalnu skrb sručila lavina optužbi, čak i pitanja poput: "Zašto djelatnici u Centrima za socijalnu skrb nisu u stanju prepoznati psihičko nasilje?"

Jesu li ti ljudi, žrtve Đakova, imali priliku prepoznati nasilje koje im je doslovno zakucalo na vrata?

Manipulacija tragedijama – gdje je granica?

Jelena Veljača i njezina inicijativa očito nisu naučile ništa iz svojih prošlih pogrešaka. Korištenje tragedije za promociju ideja koje se temelje na banalizaciji muških roditeljskih osjećaja ili na demonizaciji socijalnog sustava ne samo da ne rješava probleme nego ih dodatno pogoršava.

Tragedija djeteta u Prečkom duboko je potresna i zahtijeva od svih nas da se zapitamo što zapravo činimo da spriječimo slične situacije. Ali kad tragediju pretvaramo u medijski spektakl, umjesto u ozbiljnu i sustavnu raspravu, pitanje je – kome uistinu pomažemo?

Jelena, prije nego što ponovno pozoveš javnost i premijera da obrate pažnju na tvoje poruke, sjeti se Blaženke Poplašen, Ivana Pavića i svih onih koji su zbog sličnih "kampanja" osjetili strah i prijetnje u svojim svakodnevnim radnim uvjetima.

Možda je vrijeme da se tragedija prestane koristiti kao oruđe za vlastitu promociju. Kad jedno dijete plače, svi bi trebali plakati – ne samo mame, ne samo tate, nego svi ljudi koji imaju imalo suosjećanja i odgovornosti.

Dosta je bilo plitkog aktivizma i još plićih slogana. Vrijeme je za stvarne promjene.