Božićno vrijeme, naravno, posve logično vrijeme za turbonarodnjake i cajke u Hrvatskoj. Sad opet Brena, pa onda i mene na poneku mikrosekundu uhvati jugonostalgija.
"Tko je mogao pretpostaviti da će niti tri desetljeća nakon Domovinskog rata cajke pokoriti Hrvate? Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture, kletva je koja se obično pripisuje Krleži. No, sad nam se nameće da se moramo zadovoljiti s hrvatskim junaštvom i srpskom kulturom. Naravno, ne onim najboljim od srpske kulture, nego najgorim. Neće Partibrejkersi ni Stefan Milenković pet puta napuniti Arenu, ali hoće snaha Lepe Brene!
"Mešam litar vina, litar krvi, pa neka me hitna kući vodi il' ponovo majka da me rodi... A ja propadam sa stilom ručam vino sa tekilom, taman sećanja dolete pa za desert dve tablete," to su stihovi na koje danas mladi Hrvati režu vene.
Nema tu ni traga moderne, samosvjesne žene, kako lažu razni licemjerni apologeti, obrušavajući se na one koji se sasvim opravdano zgražaju. Alter persona naše Prije ranjena je party ženka, koja prijeti svojem nevjernom mužjaku, pokazuje kandže i očnjake, napućuje prednje i stražnje silikone, ali zapravo i dalje kruži od zida do zida svojeg patrijarhalnog kaveza, žudeći njegov povratak. I kad me varaš, s tobom lipo mi je!
U pravu ste, nije to bitno gore od raznih Severina i Rozgi. Posve svejedno – hrvatski ili srpski glazbeni treš. Ako nekog krivim, onda je to huljićevštinu koja nam je kroz razne Rozge odavna normalizirala cajkaštvo. Rozga je nešto kao Ceca ili Prija Light: "K'o minus i plus, k'o Amer i Rus, u mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus!"
Došlo je valjda vrijeme da se mase gladne jeftinih uzbuđenja napiju sa samog izvora turbo-folk brutalnosti. Dosta je bilo hrvatskih kopija, dajte nam srpske originale! A kad već nema Cece na raspolaganju, dobra je i Prija. Očito, topnička priprema i za samu Arkanovu udovicu. Prije ili kasnije.
Da konačno izgovorim – ako me na momente hvata jugonostalgija, onda je to za nekad omrznutim vremenima Komisije za šund, u kojem su ovakvi ekscesi bili rezervirani za kavane na rubu grada, u sitne sate, daleko od kamera.
Naravno, šalu na stranu, nisam za nikakve križarske pohode ni zabrane. Arena nije HNK, nisam željan partijskog blagoslova ni policijskog pendreka. Jer znali su tada nastradati i rokeri! Samo nemoj po glavi, druže Plavi!
