Hrvatska će ubuduće 3. svibnja obilježavati Dan sjećanja na ubijenu djecu u Domovinskome ratu, a sve što je vezano uz Domovinski rat i podsjeća na brutalnost srpskih agresora kod Pupovčevih Srba odmah, kao po nekome ugrađenom mentalnom refleksu, izaziva reakcije kao da ih netko polije vrelim uljem. Ovoga puta reagirala je Anja Šimpraga, saborska zastupnica SDSS-a. Osvrćući se na Dan sjećanja na ubijenu djecu, rekla je da u načelu nema ništa protiv, ali smatra da bol djeteta nema nacionalni predznak, zatim da sjećanja moraju biti cjelovita i lišena bilo kakvih manipulacija.

Važno je, smatra ona, da u ovom Danu sjećanja obuhvatimo svu stradalu djecu i da se, kako je istaknula, s tugom i boli sjećamo mučki ubijene Aleksandre Zec iz Zagreba, Slobodana i Gorana Čengića iz Ervenika, Darija i Tomislava Jurića iz Kostrića, svakoga djeteta... Samo prije nekoliko mjeseci, točnije 7. prosinca prošle godine, prilikom okupljanju na Sljemenu kod spomen-ploče za stradalu djevojčicu Aleksandru Zec, Šimpraga nije imala takav holistički pristup. Tada je govorila da je mala Aleksandra Zec simbol stradanja i podsjetnik na nestajanje građana srpske nacionalnosti tijekom noći, na likvidacije, miniranje kuća i uništavanje imovine i nije osjećala nikakvu potrebu naglasiti da bi sjećanja trebala biti cjelovita i lišena manipulacija, kao što se nije sjetila spomenuti da su njezini sunarodnjaci ubili stotine hrvatske djece.

Manipulacija Anje Šimprage ne svodi se samo na pokušaj stvaranja lažne ravnoteže između hrvatskih i srpskih dječjih žrtava, pri čemu se ističe na srpskoj jedna žrtva, a prešućuju 402 na hrvatskoj strani, nego i na elementarno izvrtanje povijesnih činjenica jer Aleksandra Zec nije žrtva etnički motiviranoga nasilja nego kriminalnoga obračuna jedne skupine s njezinim ocem.

Šimpraga to zna, ali svejedno kriminalno ubojstvo pretvara u političko kako bi stvorila lažni dojam da su podjednako ubijana hrvatska i srpska djeca i kako bi, u konačnici, amnestirala agresorsku vojsku u kojoj je bio i njezin otac. Ovakvom prljavom manipulacijom Pupovčevi Srbi u SDSS-u pokazuju da su još miljama daleko od suočavanja s činjenicama iz Domovinskoga rata i daleko od oštre distance o velikosrpskoj politici 90-ih, a bez te distance nikada ne će biti ni njihove potpune i iskrene identifikacije s hrvatskom državom koliko god Plenković silnim novcem i privilegijama kupovao njihovu lojalnost. Teško to ide, posebice kod onih čiji su očevi sudjelovali u agresiji na Hrvatsku jer jabuka ne pada daleko od stabla.

Vlada RH ide s novim Zakonom o grobljima po kojemu će uskoro morati biti uklonjeni s hrvatskih grobalja oni spomenici koji veličaju velikosrpsku agresiju. Posebno je godinama u tom pogledu iritirao mauzolej ubojici hrvatskih redarstvenika Veselinu Šoškočaninu u Borovu Selu, ali se nepoznat netko pobrinuo da i prije Zakona s toga mauzoleja ukloni ploču s četničkim sadržajem. Koliko je poznato, sad preostaje ukloniti oko 40-ak sličnih grobnih spomenika diljem Hrvatske. Primjenu ove zakonske odredbe Vlada je ograničila samo na spomenike podignute nakon 1990. koji se odnose na velikosrpsku agresiju.

Ministar Branko Bačić kaže da se time izbjegava povijesni revizionizam, odnosno sprječava da netko primjenjuje Zakon i na spomenike nakon 1945. godine. Dakle, uklonit će se spomenici četnicima podignuti nakon 1991., ali ne i spomenici četnicima, primjerice onima u Srbu, podignuti nakon 1945. pa ispada da su dobri do 1991, a neprihvatljivi nakon te godine.

Povjesničar Hrvoje Klasić, koji je oduvijek na pozicijama jugoslavenske historiografije, smatra da se Thompson treba ograditi od ustaškoga pokreta te zagovara apsolutnu zabranu pozdrava Za dom spremni, a za jugokomunistički simbol zvijezdu petokraku ne traži nikakvu zabranu. Klasić je iskoristio nastup u TV-studiju za vrijeđanje Thompsonove publike rekavši da na njegove koncerte odlaze oni koji idu i na koncerte srbijanske pjevaljke Cece Ražnatović čiji je muž, podsjetio je Klasić, Arkan, ratni zločinac.

Očito duboko poražen spoznajom da će više od pola milijuna mahom mladih Hrvata na Hipodromu slušati Thompsona, Klasić je uvrijedio ne samo publiku, nego i samoga Thompsona. On nema nikakvih dokaza da oni koji slušaju Thompsona odlaze slušati i Cecu, kao i što jako dobro zna da nikakvih dodirnih točaka nemaju glazba Marka Perkovića Thompsona i cajkaško zavijanje jedne pjevaljke, pa ipak lupeta.

No zato postoji zapravo sličnost između Hrvoja Klasića, Cece Ražnatović i njezina muža, srpskoga ratnog zločinca, Arkana. Naime, i Klasić, i Ceca, i Arkan dolaze iz istoga jugokomunističkoga političkoga miljea u kojemu su oblikovani i nastali, miljea kojemu je simbol zvijezda petokraka pod kojom je Arkan ubijao Hrvate 90-ih po Hrvatskoj, a koju Klasić obožava. Sada, vlastitu sličnost, a možda i podsvjesnu fascinaciju Arkanom i Cecom, pripisuje drugima.

Činjenica da netko, uz to sveučilišni profesor u Hrvatskoj, traži zabranu pozdrava pod kojim je branjen Vukovar, a amnestira zvijezdu petokraka pod kojom je razaran i okupiran, ubijeno više od dvije i pol tisuće Hrvata, ali i sama činjenica da u lažnoj komparaciji Thompsona i srbijanske pjevaljke traži utjehu za slom vlastitih političkih ideala, govori o moralnome, a time i političkome dnu toga čovjeka.

U svojoj interpretaciji povijesti, Klasić iznosi stav da je ustaški pokret, za razliku od jugoslavenskog, imao isključivo zločinački karakter. Upravo ta teza često predstavlja početnu točku brojnih ideoloških prijepora i društvenih podjela. Takvo polazište oslanja se na narativ koji je bio dominantan u bivšoj Jugoslaviji, a kojem suprotna mišljenja rijetko dobivaju ravnopravan prostor u javnim raspravama. U nedavnoj televizijskoj emisiji povjesničar Ante Nazor, iako stručnjak za temu, nije odgovorio na te tvrdnje bilo da nije htio, bilo da nije našao adekvatnu priliku.

Za mnoge građane Hrvatske, jugoslavenska ideologija i simbolika, uključujući i dio nasljeđa komunističko-partizanskog pokreta, ostaju bolna točka jer ih doživljavaju kao negaciju hrvatske samostalnosti. U tom svjetlu, ti simboli kod dijela javnosti i dalje izazivaju osjećaj političke i povijesne nepravde.

Cilj partizansko-komunističkoga pokreta bila je Jugoslavija, a sredstva kojima je postizao cilj bili su polustoljetni masovni i genocidni zločini nad hrvatskim narodom, o čemu svjedoče, uz ostalo, tisuće masovnih grobnica. Ustaški pokret, pak, nije a priori bio zločinački jer se borio za hrvatsku državu, sredstva su mu bila nedemokratska, ali nema nikakvih znanstveno provjerljivih dokaza za priče o genocidu ili masovne zločine nad bilo kime. Teorijski i praktično, to je politički disjunktivna situacija: onaj tko je pristaša Jugoslavije, protivnik je Hrvatske i obratno.

Hrvatska se ne može učinkovito suprotstaviti velikosrpskim povijesnim manipulacijama ako olako i bez temeljite analize prihvaća jednostrane tvrdnje o NDH kao isključivo genocidnoj i zločinačkoj tvorevini. Iako je važno ne zatvarati oči pred zločinima koji su u tom razdoblju počinjeni, isto tako treba izbjeći nekritičko preuzimanje narativa koji NDH koristi isključivo kao sredstvo političke diskreditacije suvremene Hrvatske. U tom kontekstu, sve je očitije da obrana povijesne istine zahtijeva objektivan pristup i otklon od jednostranih ideoloških interpretacija. Znanstveni pristup treba se temeljiti na dokazima, a ne na unaprijed donesenim zaključcima, bez obzira na to od koga oni dolazili.