Oni čiji su pobijedili 1945., a ne mire se porazom 1995. godine, smatraju sebe nedodirljivima i iznad zakona. Za sebe misle da ne trebaju odgovarati ni za što, ni za pokolje Hrvata, ni za pljačke, ni za korupciju, ni za trgovanje djecom, ni za pronevjere...

Umjesto da se srami i od srama ne pojavljuje u javnosti, ljevičarska saborska zastupnica Ivana Kekin, žena Mile Kekina, kao i stranka joj Možemo, sada optužuje i vrijeđa državu nazivajući policiju ološem zato što je jučer privela joj muža i podigla kazennu prijavu protiv njega, tobože iz politčkih i politikantskih pobuda, a ne osvrće se na činjenicu da je, sumnja se, nezakonito i po višestruko privilegiranoj cijeni kupio teren od općine Buje.

Njezin suprug Milutin Kekin, isforsirani pjevač, glumata velikoga pravednika, a zapravo propovijeda jugoslavensku i agresorsku politiku i godinama vrijeđa hrvatski narod, dobiva u Zagrebu povlašteni parking, u Bujama teren, a hrvatska država plaća mu mirovinski i socijalno osiguranje iako pored stana u Zagrebu ima vilu u Istri vrijednu 400 tisuća eura koju izmjamljuje turistima te po nastupu kao glazbenik zarađuje, po riječima drugarice joj Sandre Benčić, 7 tisuća eura.

Ovakva vrsta orvelovske izopačenosti karakteristična je za relikte jugoslavenstva u Hrvatskoj, a tu spadaju osim Kekinovih i oni analitičari, novinari i političari koji sada staju ne njihovu stranu. Sve ih, kad se razgrne ta demagoška prašina, povezuje antihrvatstvo. Za sebe bi uzeli sve privilegije, a Hrvatima ne bi dali ne samo državu i slobodu, nego ni pravo na život. Tako rade oni koji su pobijedili 45, ali sva sreća da su poraženi 91. Ne do kraja, ali ipak dovoljno da im se život pretvorio u pakao jer su ostali bez "otadžbine".