Živimo u vremenima palih autoriteta. Na žalost, ne samo lažnih nego i onih stvarnih. Ništa više nema svoju pravu vrijednost u očima svijeta koji se bavi vlastitim utvarama. Cijenu, da. Preveliku.

Podignuti su novi idoli za mase, za totemistička raspoloženja i prizemna uveseljavanja.

Autoriteta nema jer je prekinuta povezanost društva s pozitivnim naslijeđem. Kad govorim o autoritetu onda mislim na vjerodostojnost pojedinaca i institucija da budu ono što bi stvarno trebali biti po struci i svojoj ulozi u društvu.

Ušli smo u zrakoprazni prostor samozaborava u kojemu novi naraštaji nemaju više nikakvu duhovnu, kulturalnu i nacionalnu memoriju. Ne pamte dalje od zadnjih nekoliko klikova u digitalnom svijetu. Digitalizacija kolektivne memorije je fluidni otisak bez jasnog uporišta i korijena. Oblak sjećanja koji se raspršuje. Baštinsko pamćenje je u crnoj kutiji bačenoj na dno mora.

Možda je jednoga dana nađu neki pametni ljudi i dešifriraju.

Do tada tik-tok, tik-tok, tik-tok...