Katastrofalni požar i skorim rušenjem Vjesnikov neboder posljednjih je dana tema broj jedan, no paralelno se sve glasnije postavlja i pitanje: je li mnogo prije zgrade izgorio – i nekadašnji dnevni list Vjesnik?

U razgovoru s urednikom Ivan Hrstić u emisiji Studijo uživo na televiziji N1, dugogodišnji glavni urednik Večernjeg lista, Branko Tuđen, tvrdi da je propast Vjesnika počela gotovo četvrt stoljeća prije njegova formalnog kraja.

Prema Tuđenu, ključni trenutak dogodio se u kasnoj fazi samoupravnog socijalizma, kada se Večernji list odvojio od novinske kuće Vjesnik — i to mnogo prije nego što je tada budući predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, uopće mogao imati utjecaj na takve procese.

– Večernji je postizao izvanredne rezultate, bio je najprodavaniji list u bivšoj Jugoslaviji. Ali prihod koji smo ostvarivali nije ostajao nama — odlazio je u „zajednički proizvod“, jednu blagajnu iz koje se dijelilo kako je odlučio poslovodni odbor – kaže Tuđen.

U takvom sustavu, dodaje, Vjesnik nikada nije poslovao s plusom, dok je Večernji stvarao golemi prihod koji nije mogao zadržati. Kada je 1991. godine Večernji ostvario sedam milijuna tadašnjih maraka dobiti — prvi put izvan zajedničke blagajne — „karta se zauvijek okrenula“.

Večernjakov rast i Vjesnikov pad

Tuđen ističe kako je Večernjak funkcionirao na sasvim drugačijim načelima od Vjesnika:

• ulagao je u tržište

• širio mrežu izdanja

• dosegnuo milijun prodanih primjeraka

• ostvarivao i do 30 % prihoda od oglasa

U isto vrijeme, Vjesnik je ostao ovisan o političkim dotacijama i nikada nije razvio tržišnu logiku potrebnu za konkurenciju.

„To je bila neprincipijelna federacija“

Tuđen povlači paralelu između odnosa Večernjeg i Vjesnika te ondašnjih odnosa u Jugoslaviji:

– Večernji je bio Slovenija i Hrvatska, a Vjesnik — Srbija. Mi smo davali najviše, a dobivali „onako kako je odlučio odbor“. To nije bilo održivo.

Pavić, Arena i kraj iluzije

Tuđen se prisjeća kako mu je i sam Ninoslav Pavić jednom rekao da je Večernji pokrenut kako bi financirao Vjesnik, no taj je koncept brzo postao neodrživ. Druga „zlatna koka“ kuće, tjednik Arena, privatiziran je po Markovićevu zakonu, pa se Vjesnik još više urušio.

Već 1990., prestankom dotacija, Vjesnik ulazi u krizu iz koje se nije izvukao ni uz simpatije tadašnjeg državnog vrha.

Tuđman, Račan, Mesić – i austrijski trag

Tuđen opisuje i razgovore s predsjednikom Tuđmanom, koji se čudio lošoj prodaji Vjesnika, ali i kasnije poteze drugih političkih opcija:

• u vrijeme premijera Ivica Račan nije bilo značajne pomoći

• glavni urednik Igor Mandić bezuspješno je tražio državnu podršku

• Vjesnik je naposljetku ugasila vlada premijera Zoran Milanović

• pritom se spominje uloga ministra financija Slavko Linić

Tuđen poseban naglasak stavlja na razdoblje privatizacije Večernjeg:

– Račan je mislio da smo u krizi, a zapravo nismo bili. No austrijski interes za kupnju bio je ogroman. Ministar Alois Mock zvao je svaki drugi dan. Interesi su bili jasni.

Konačni vlasnik, austrijska medijska kuća Styria, preuzima Večernjak u procesu koji je, prema Tuđenu, imao i političku dimenziju.

** „Vjesnik jednostavno nije imao ono što treba da bi preživio“ **

Tuđen zaključuje kako Vjesnik, unatoč dugoj tradiciji i političkom simbolizmu, nikada nije razvijao tržišno ponašanje, dok su konkurenti to činili iz dana u dan.

– Mi smo drhtali za što više. Oni su vjerovali da su dobri u tekstovima, ali to nije bilo dovoljno.

Njegove riječi otvaraju staru, ali danas ponovno aktualnu raspravu:
Je li Vjesnik bio žrtva politike, tržišta — ili vlastite uredničke i upravljačke inertnosti?

Požar nebodera samo je vratio u fokus pitanje: što je zapravo od Vjesnika izgorjelo prvo — zgrada, ili ideja?