„a jednim su se transparentom referirali (o.p. hrvatski navijači u Katru) i na protjerivanje Srba iz Knina 1995. godine”, piše autorica.

U pravilu se ne referiram na tekstove i autore s drugih portala. Nisam nikada reagirao na bljezgarije koje je o meni pisao njen prethodnik i siva eminencija SBplusa, Jerko Zovak. Jedna od mojih životnih determinanti je Voltaireova misao: „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”

Sloboda je najviši ideal za koji se ginulo u Domovinskom ratu.

Željka Gavranović misli i piše da je temeljna ideja „Oluje” bila protjerivanje Srba iz Knina i Hrvatske.

>> Odobravate li ustašoidno navijanje

Zato ovim tekstom reagiram na njene riječi indentične folklornom velikosrpskom vokabularu kao netko tko je kao sudionik osjetio strahote i grozote rata. Na njegovom okončanju 1995. vjerovao sam i nadao se da je idiotizmima i režimima koji su desetljećima trovali nacije došao kraj i da nove generacije imaju pravo na novi život lišen stalnog generiranja neprijatelja i ubojstvenog prežvakavanja prošlosti. Pogriješio sam. Danas to generiraju Željke koje su rođene čak poslije Domovinskog rata, a „sto godina” nakon Drugog svjetskog rata, ali su opčinjeni, ili, odgojeni da se razračunavaju sa „ustaštvom” ili nekim drugim opsjenarstvom.

Svoj zadnji dan Domovinskog rata sam već opisivao, ali ponovit ću zbog kolegice Željke i svih koji ne razumiju zašto se vodio.

Sjedio sam na stepenicama ispred neke napuštene trgovine sa zapaljenom cigaretom. Pokraj mene kaciga, kalašnjikov i RAP. Dvor na Uni, osmoga kolovoza 1995. Dva sata prije predao se 21. kordunski korpus. Kraj rata. Uvlačio sam dimove polako, potpuno opušten, kao da koji sat ranije nisu odjekivale eksplozije granata i puščanih rafala. Kao da sam se samo probudio poslije nekog užasnog sna. Misli su mi grlile jednogodišnju kćer u Zagrebu . Misli su mi bile spokojne i pune vjere, nade i očekivanja. Nikad više somnobulnih rasprava o ustašama i partizanima, nikad više utopija koje tragično okončavaju o bratstvu i Jugoslavijama, nikad više golih otoka, logora, jama ispunjenih ljudskim leševima, nikad više straha zbog izrečene riječiNe. Sve je to završilo prije dva sata potpisima generala Petra Stipetića i pukovnika Čedomira Bulata u Gornjem Viduševcu.

Hrvatska je slobodna i u svojoj slobodi kreće u obnovu gradova i sela, u razvoj svojeg gospodarstva, u stvaranje društva koje će u punini živjeti katoličke vrijednosti i krijeposti rada, solidarnosti, razumijevanja, radosti, miraPjesma, milijuni poljubaca i zagrljaja na ulicama i trgovima hrvatskih gradova snažili su moje misli, moju vjeru , nadanja. A onda je krenuo još jedan ružan san. Tvornice se nisu gradile nego su nestajale, polja se nisu obrađivala nego zarastala, mlijeko se rasipalo u šahtove, na ulicama i trgovima ne odjekuje pjesma nego vapaji otpuštenih radnika, proganjaju se hrvatski heroji, dijele se branitelji, dijele se sindikati, dijele se novinari, a politika je kotač povijesti ponovo vratila u četrdeset i petu. Moja kćer ima dvadeset i sedam godina i želi otići iz Hrvatske. Na desetine tisuća njenih vršnjaka to je već učinilo. Apatija i beznađe poput Carpenterove magle ulazi u sve pore hrvatskog života dok ju povremeno ne razbije sjaj sportskih uspjeha kada se zajedništvo, radost i ponos ponovo okupe u pobjedničkom hrvatskom zagrljaju, ili kada se mobiliziramo u solidarnosti pomoći teško oboljelima.

Hvala Bogu na tim trenucima jer govore da nismo ugasli u nevremenima. Treba se zahvaliti onima koji su izvojevali slobodu koju iako nismo učinili boljom ona je još uvijek tu. I kada utihnu gusjenice zagrebačkog vojnog mimohoda i zvučnici kninskog koncerta našem trenutnom ushitu ne smije biti kraj. Kraj mora biti početak. Dvadeset sedam godina poslije na klupi pokraj rijeke Save molim Boga da završe svi ružni snovi, a da stvarni život postanu misli cigaretne seanse na stepenicama u Dvoru na Uni.