Koliko je današnje zapadno društvo postalo rigidno u razmišljanjima i totalitarno po zamislima, pokazuju nam fenomeni poput 'kulture otkazivanja' i 'probuđenih' što služe kao ideološke mjere 'discipliniranja' svih slobodnomislećih i istinoljubivih ljudi koji odbacuju kolektivizam nastao na neoboljševičkim i transhumanističkim temeljima. O cijeni i posljedicama tog 'buntovništva s razlogom' razgovarali smo s hrvatskim stand up komičarom Domagojem Pintarićem koji svojim originalnim humorom, ali i podcasterskim djelovanjem blagotvorno razobličuje motive sveopćega svjetonazorskog preodgoja dosadašnjeg čovjeka.

Kontrola vijesti i cenzura

-Nedavno se u hrvatskoj javnosti jedan Vaš kolega stand-up komičar našao na udaru kritike progresivnih aktivista, ali i vlastitih kolega/kolegica, zbog šale u kojoj se spominje silovanje. Što mislite o tom slučaju i općenito o svjetonazorskom ili čak ideološkom propitivanju nečijih šala čime se dovodi u pitanje temeljno pravo na slobodu govora i kreativno izražavanje, a u ovom slučaju i ustavno pravo na rad

-Bilo je samo pitanje vremena kad će se to pojaviti kod nas jer je vani taj trend duže prisutan. Riječ je o nametanju zabrane govora kroz prizmu političke korektnosti, a pritom se bilo što može izvući iz konteksta te proglasiti problematičnim i uvrjedljivim. U ovomu slučaju šala mog kolege okarakterizirala se kao ismijavanje silovanja i žrtava, što meni kao nekome tko je čuo šalu ne djeluje tako. Pretpostavljam da niti moj kolega, niti bilo tko normalan ne smatra silovanje nečim smiješnim niti se ima potrebu rugati žrtvama silovanja, već je više riječ bila o ismijavanju silovatelja kao sociopata koji se čudi zašto ne može dobiti kloroform na recept i ljut je jer se u filmovima uspavljivanje kloroformom prikazuje kao nešto jednostavno što traje svega dvije, tri sekunde. Tek vađenjem šale iz konteksta to postaje „ruganje žrtvama”, što se može napraviti za baš svaku šalu, no javnosti je to prezentirano kao da se komičar rugao žrtvama i činu silovanja, a javnost podložna manipulacijama redovno nasjeda na takve stvari.

Namjerno to prikazuju kao bezdušno ruganje žrtvama zbog kojih netko pati jer je na taj način najlakše dobiti reakciju i izazvati bijes javnosti. Tako se javnost svjesno senzibilizira pričom o ugroženim skupinama pa postaje sklonija zabranama slobode govora i kažnjavanju „prijestupnika”, odnosno onih koje oni proglase prijestupnicima. Lako možemo doći do situacija da se netko našali na bilo što vezano uz žene, spolni odnos ili brak pa da se to prikaže kao seksizam, mizoginija ili bilo kakvo problematično ruganje. Čisto za primjer, postoji šala u kojoj muž pita suprugu što bi napravila da on dobije na lutriji, ona mu odgovori da bi mu uzela pola i otišla. On joj na to kaže da je dobio 70 kuna, da joj 35 kuna i kaže joj da se ne vraća. Netko to može prikazati kao šalu o izrugivanju braka, ponižavanja žena ili, pak, kao nešto traumatično za žene i djecu koja prolaze kroz rastavu braka. Jednostavno ne postoji šala koja može biti ispričana, a da se iz konteksta ne izvuče nešto 'problematično' i maliciozno prikaže kao namjerno uvrjedljivo.

Svrha te političke korektnosti kontrola je govora s čime određene strukture žele preuzeti nadzor nad sadržajem izgovorenoga i kažnjavanje svih čije su izjave suprotne od njihova narativa. To počinje zabranom svakodnevnoga govora, humora, cenzuriranjem pjesama, filmova, statusa po internetu, a završava diktaturom i medijskim jednoumljem. S druge strane, vrijeđanje nije problematično ako se otvoreno i jasno vrijeđa njihove političke protivnike, vjeru, Crkvu ili sve koji ne misle kao oni. No sami sebe ne će cenzurirati i kažnjavati jer netko pati zbog njihovih izjava, ali će se upravo tom 'polugom' koristiti da bi onemogućili svoje 'protivnike' da se izražavaju ili im onemogućuju pravo na rad.

-Takvi se društveni higijeničari sveobuhvatno koriste (para)političkim, medijskim i široko zadanim zakonskim odredbama kako bi u uvježbanoj postrojbi hijenskoga čopora navalili na nekoga pojedinca ili skupinu ljudi čiji stavovi odudaraju od njima prihvatljivih, nastojeći zabraniti njihovo javno djelovanje totalitarnim metodama

-Upravo iz tog razloga osnovane su razne agencije za provjeru informacija čiji cilj nije stvarna provjera podataka nego forsiranje zadanog narativa te cenzuriranje drukčijega mišljenja. Protekle dvije godine imali smo priliku vidjeti kako izgleda kad su te agencije proglašavale što je lažna vijest i čemu nedostaje kontekst pa su tako cenzurirali sve ono što im se ne sviđa bez obzira na stvarnu točnost tih informacija. To je tako postavljeno da, ako žele, mogu svaku vijest prikazati 'netočnom' ili da joj nedostaje smisao ako njima tako odgovora. Često se znam šaliti da će vijest prema kojoj je 'muškarac umro od cjepiva' proglasiti netočnom jer 'nismo sigurni je li se osoba izjašnjavala kao muškarac'.

Nedavno su sve naše vijesti brujale o tome kako se u turskoj javnosti boje uvođenja 'provjere točnosti informacija' za predizbornu kampanju jer nije moguće odrediti što je 'lažna vijest' i to lako može vladajućoj stranci postati alat za ušutkivanje političkih protivnika i cenzuru. Dakle, naša je javnost svjesna da je u Turskoj problem ono što najnormalnije prolazi kod nas. Kontrola vijesti i cenzura put su u totalitarizam. Neovisne agencije samovoljnu provode cenzuru, odlučuju što se smije objaviti, a što ne, skidaju objave koje im se ne sviđaju, oblikuju vijesti, dijele zabrane i blokiraju račune po društvenim mrežama, smanjuju vidljivost onim vijestima i portalima zbog informacija koje smatraju netočnima. To nema veze s točnosti podataka već isključivo s propagandom.

-Koliko takvim postupcima razotkrivaju svoja rigidna intelektualna ograničenja i očitu odsutnost duhovitosti, što je tijekom povijesti bilo i mjerilo društvenih sloboda, ali i spremnosti da se propitkuju postupci vladajućih elita i oporbenih ideja

-Poznato je da opterećeni ljudi slabije razumiju humor. To je kao kad netko odluči biti srdit pa onda odbija sve oko sebe koji ga pokušavaju odobrovoljiti, riječima 'pusti me nije mi do šale'. Njih se ne može opustiti jer žele ostati u stanju napetosti i bijesa. Ljudi koji se bave određenim idejama poput feminizma ili bilo kakve ljevičarske ideologije uglavnom nisu baš opušteni i razgovor s njima često predstavlja mučenje jer se mora paziti na sve što se izgovori. Oni 'okidaju' zbog nečega bezveznog kao što je nošenje ponča i spremni su nekome napraviti velike probleme jer su nošenje ponča izjednačili s preuzimanjem kulture i kolonijalizmom. Ljudi su dobivali otkaze ako bi biološkoga muškarca oslovljavali muškim zamjenicama što je naravno problem u slučaju da se ta osoba osjeća kao 'neki drugi rod'. Ti ljudi žele biti uvrijeđeni jer misle da time dobivaju na važnosti, time pokazuju koliko su osviješteni i probuđeni, koliko su bolji od drugih ljudi. Iako se to događa samo u njihovim glavama, naravno.

Sve to rade da bi se dokazivali i pred svima mahali svojim lažnim vrlinama i nabijali nama ostalima na nos koliko smo „loši ljudi” jer ne prepoznajemo probleme u društvu tako što ne osuđujemo šale ili nekoga tko je upotrijebio pogrješnu osobnu zamjenicu. Zatiranje slobode govora, (auto)cenzura, izbjegavanje 'pogrješnih' riječi ili tema najviše odgovara vlastodršcima jer se na taj način suzbija razvoj slobodne misli i dijeljenja ideja. Vladajućim elitama odgovara da su ljudi ukočeni i u strahu, da se ne govori otvoreno o stvarima koje narod muči nego da se neprestano moramo 'kontrolirati' odnosno preispitivati svaku misao i jedni druge napadati ako zapazimo nešto 'krivovjerno'.

Komunisti su lišeni humora

-Carevi i kraljevi u antici i srednjem vijeku imali su na svojim dvorovima 'dvorske lude' kojima je bilo dopušteno da na šaljiv način komentiraju svoje vladare, ali i da ukazuju na moralna skretanja, uvijek prisutnu korupciju i sve ono što šteti narodu, društvu i državi. Njihova je značajna uloga u tadašnjem sustavu vladanja u popularnoj kulturi svedena na karikaturalne prikaze, što isto govori o nerazumijevanju vrijednosti humora i satire u našem vremenu

-Dvorske lude postojale su i da bi vladajući dobili mišljenje o svojim postupcima, ali i da bi mase dobile određenu zadovoljštinu da netko uopće govori o tim temama i k tomu još na šaljiv način. Mnoge se stvari mogu bolje objasniti kroz humor nego ozbiljnim načinom. Uvijek se sjetim kako je jugoslavenski diktator Broz slao ljude na Goli otok ako su ispričali neki vic koji je narušavao sliku o njemu kao božanskom liku, o 'najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti'. Ljudi su ipak kriomice pričali te viceve u iznimno probranom društvu jer im je to bio ispušni ventil. Morali su negdje to izbaciti, pokazati što stvarno misle i vic je najbolji način za to. Brozu kao nekomu komu je kirurški bio odstranjen smisao za humor i zamijenjen dodatnim količinama ega to nije odgovaralo jer je htio nametnuti svoje viđenje samoga sebe svima ostalima. Danas se to događa kad sve te 'manjine' svoje iluzije pokušavaju nametnuti cjelokupnom društvu pa moraju posezati za kaznama i zabranama prema svima koji ne žele u tomu sudjelovati.

Primjerice već neko vrijeme u SAD-u transvestiti u kričavim haljinama čitaju djeci bajke u knjižnicama i vrtićima, što, naravno, nailazi na otpor kod konzervativnijega dijela zajednice. No da bi opravdali to što 'drag queens' čitaju djeci bajke, progresivci se koriste argumentom da je to prihvaćanje 'transrodnih osoba' i da svako protivljenje njihovu prihvaćanju vodi nasilju i samoozljeđivanju tih pojedinaca. Zbog toga velik dio javnosti pristaje iako to 'čitanje' često ode u smjeru da tijekom programa djeca muškim striptizetama odjevenima u ženku odjeću zatiču dolare za donje rublje, a sve pod pretpostavkom da ako se to ne dopusti onda će si neka transrodna osoba oduzeti život jer joj se na taj način uskrajuće prihvaćanje u društvu. To je dokaz kojim lupaju po glavi sve one koji se protive takvom čitanju bajki što naravno ne može biti istina, a i da je istina, ne može cijelo društvo bio taocem takvom ponašanju. Moramo prihvaćati njihove istine i sve što oni kažu, a u isto vrijeme zabranjuju se šale kojima bi se razotkrilo koliko je to besmisleno i suludo.

-Obično za diktatorske režime s totalitarnim vođama tvrdimo da su 'cijepljeni od humora', a što je na svoj način, aludirajući na Hitlera, prikazao Charlie Chaplin u svom filmu 'Veliki diktator'. No koje su ideologije danas lišene dara za duhovito, a predstavljaju se kao ovlašteni zaštitnici prava na sve i svašta, dok zapravo potiru civilizacijske vrijednosti koje su 'tradicionalnoga' čovjeka moralno i duhovno usmjeravale

-Današnji ljevičari, odnosno ovi naši progresivci izravni su nasljednici Brozova režima i takvoga načina razmišljanja. Komunistička ideologija izgleda kao nešto lišeno svakoga razuma pa i smisla za humor. Riječ duhovitost u svom korijenu ima 'duh', a komunistima nedostaje duha u svakom pogledu. To je ideologija opterećenih ljudi. U svim jugoslavenskim partizanskim filmovima vidimo razne napete ljude, frustrirane, nekakve 'drugarice' koje se neprestano imaju potrebu dokazivati, koje stalno ispravljaju druge i nameću svoje mišljenje. Ti filmski likovi izgledaju kao gomila frustriranih primitivaca koji mrze sve bolje od sebe, a još su ih vjerojatno uljepšali za scenarij od onoga kako su stvarno izgledali. Shvaćamo kakvi su to ljudi bili kad sagledamo sve zločine koje su počinili i na kakve su načine ubijali. Danas bi nam isto to radili da mogu. No ne mogu nas ubijati pa nas zabranjuju, cenzuriraju i uskraćuju nam rad.

Koliko su talentirani, vidimo gledajući njihove filmove, predstave ili kad čujemo glazbu koju vole. Sve je vrlo primitivno, bez imalo ukusa i kvalitete. To ne treba niti čuditi ako se uzme u obzir da su prisvojili kulturu i čitav javni prostor nakon što su njihovi prethodnici na konjima iz šume ujahali u gradove i puškama preuzeli vlast. Zato im se vrhunac kreativnosti svodi na guranje zastave u anus ili što već rade na tim svojim predstavama jer za bolje nisu niti sposobni. Takvima je anus nešto zanimljivo i oko toga im se vrti kreativni proces. Ako nije anus onda je puštanje vjetrova, bizarno seksanje ili nešto jednako plitko. Riječ je o ljudima s dna koji su zahvaljujući ratnim okolnostima i nakon toga nasljednim linijama došli na pozicije, inače u kazalištu ne bi mogli pometati podove. Tim sadržajima ljudi ne dobivaju ništa korisno, lijepo, što bi ih obogatilo, već ih se samo dodatno deprimira i frustrira. Da publika može birati između kvalitetnoga programa i ovoga što oni rade, nitko normalan ne bi izabrao to njihovo, pa se zato mora sve druge onemogućiti da uopće dopru do publike.

Gomile zbunjenih nesretnih tinejdžera

-U današnjoj perverznoj inverziji čovjekove prirode i međuljudskih odnosa, što biste istaknuli kao ključno za promicanje novih totalitarizama i na što su njihovi zagovornici posebno usmjereni u svojim metodama razaranja 'konzervativnih' temelja dosadašnjeg društva

-Čini mi da im je primarni cilj uništenje obitelji. Postoje tri stupa društva, a to su nacija, vjera i obitelj. Naciju su ogadili i zagadili, vjeru gotovo uništili pri čemu im je pomoć pružana i iz samih vjerskih institucija, a sad je na redu obitelj. Muškarac i žena kreiraju potomstvo i skrbe za njih, a cilj im je da djeca odrastaju i žive u sigurnoj okolini. Brižni će roditelji osigurati da djeca imaju parkove, a ne noćne klubove pune alkohola i droge jer drže do svoje zajednice. Obitelji brinu jedna za drugu i za poredak koji im daje sigurnost. Da bi omogućili što bolji život, roditelji rade i stvaraju. Traže bolje poslove, kupuju nekretnine, uzdižu imanja i ulažu u svoju budućnost.

Stoga kad momci ostaju samci, a žene samice ili samohrane majke, ne održava se ni zajednica. Ljudi postaju individualci koji ne mare ni za koga osim za sebe i svoje površne potrebe, ne održavaju kontakt ni s vlastitim roditeljima, a kamoli s ostatkom zajednice. Novi naraštaji ne kupuju nekretnine jer im je jednostavnije živjeti u unajmljenim stanovima, a i imaju slabije prihode jer rade lošije poslove. Ako u susjedstvu nastanu kakvi problemi ili ako dosele neki mutni likovi iz zemalja trećeg svijeta, današnje generacije jednostavno će se odseliti umjesto da štite i brane svoju zajednicu. Radna mjesta mijenjaju svakih par mjeseci ili godina, nitko nema nikakvu ozbiljnu karijeru, svi se poslovi svode na neke izmišljene vještine poput održavanja facebook stranica i raznih 'kreatora sadržaja' kojima je posao napisati jednu rečenicu i pronaći fotografiju.

Mladi jednostavno nemaju nikakvu odgovornost i s takvim ljudima je najlakše upravljati jer ne mare za oduzimanje socijalnih prava, povećanje troškova života ili ograničenja sloboda budući da im se život sveo na trivijalnosti, poput igranja kompjuterskih igrica, opijanje, drogiranje, gledanje filmova i serija. Nekoć su studenti predvodili revolucije, a danas je to najzatupljeniji dio društva opterećen novim cipelama ili hit serijom te slikanjem za društvene mreže. Obitelj su razorili prilično lako. Ubacili su degenerične stvari poput pornografije čime su potakli ljude na promiskuitet i 'istraživanje' umjesto promicanja normalnoga, prirodnog i stabilnog čime su ih pak odbili od tradicionalnih uloga u kojima su ljudi bili sretni. Djeca koja su odrastala posljednjih nekoliko desetljeća bila su zanemarivana od svojih roditelja koji su bili zauzeti poslom ili sapunicama pa su u nedostatku normalnih vrijednosti preuzeli ono što im se serviralo na televiziji i internetu.

Elite to sve svjesno rade jer znaju da bez snažne obitelji nema snažnoga društva. Ovim odnarođenim individualcima kakvi danas prevladavaju mogu upravljati kako žele. Vidjeli smo prije dvije godine kad su uslijed „pandemije” počeli smanjivati plaće da su mladi prihvatili raditi za minimalce. Kad bi obitelj bila snažna i neovisna sa svojim imanjem i izvorima hrane, a k tome i povezana sa sličnim obiteljima, onda bi se njima mnogo teže moglo manipulirati. Zato je nužno uništiti obitelj i preuzeti kontrolu nad pogubljenim jedinkama ovisnima o mrvicama.

-Mnogi od njih postaju aktivistički 'korisni idioti' svjetonazorske invazivne LGBTQ+ promidžbe koja nastoji po svojoj mjeri preustrojiti 'netolerantno' društvo

-To je problem koji nastane kad se naruši tradicionalno društvo. U tradicionalnom društvu imamo jasne podjele uloga. Ako nekome nije dobro i taj netko pomisli da je drvo, društvo ga tretira kao bolesnu osobu koja treba liječenje kako bismo mu pomogli i razuvjerili ga da ipak nije drvo. Međutim, kad se društvo poremeti pa umjesto podjele uloga u tradicionalnoj obitelji koja se sastoji od brižne majke i snažne očinske figure imamo primjerice samo brižnu majku onda može doći do toga da dijete odgajano u takvim uvjetima bez očinskog uzora ne usvoji najbolje vrijednosti. I odjednom imamo gomile zbunjenih nesretnih tinejdžera koji se proglašavaju pripadnicima različitih rodova pa na temelju tih tisuća nepostojećih rodova traže svoja posebna prava. Nedostatak roditeljske pažnje i pozornosti ostavlja strašan utjecaj na djecu koja onda to na takav način nadoknađuju. Naravno, tu ima i nešto mentalnih bolesti koje nisu na vrijeme liječene ili tretirane pa onda u društvu koje potiče 'prihvaćanje' i toleranciju umjesto liječenja dobivaju mogućnost nametati svoje probleme kao modu. Zatim ta uskraćena djeca maltretiraju cijelo društvo svojim histeričnim hirovima.

Čini mi se da smo potpali pod svojevrsnu fazu ženske energije koja tješi, prihvaća i bezuvjetno voli pa onda svatko traži opće prihvaćanje uključujući i besmislenost svoga transrodnog identiteta. Muška je energija malo stroža, potiče odgovornost, borbenost i snagu, a danas je popularno biti žrtva, plakati, biti diskriminiran jer nam netko ne dopušta da se koristimo ženskim zahodom, a mi se baš danas osjećamo kao žene. Imam dojam dok su muškarci bili muškarci i da je društvo bilo ozbiljnije. Čim se muškarce kastriralo riječima i kad ih se feminiziralo, žene su pokušale preuzeti tu ulogu, pa smo došli do toga da je hrabrost kad neki pjevač odjene haljinu ili kad netko proglasi svoju seksualnu različitost. Nije više hrabrost uzeti pušku i braniti zemlju nego navući odjeću suprotnog spola. Nije hrabrost biti odgovoran i izboriti se za sebe nego bježati od svake odgovornosti i tražiti zaštitu sustava. Riječ je o potpuno pogrješnom sustavu vrijednosti što promiču nametnuti jednoumni mediji umjesto zdrave tradicionalne obitelji.

-Kao glavni neprijatelji takvog poimanja novog pravednijeg društva prokazuju se toksični muškarci, tradicionalna obitelj, religiozna duhovnost, heteroseksualni parovi, nacionalna kultura ili pak razumni oprez prema ideologijama poput transhumanizma i transrodnosti

-Ideologije poput transrodnosti ne bi mogle ni proći u društvu temeljenom na tradicionalnim vrijednostima pa se stoga one prethodno moraju uništiti i prikazati kao zaostale, a sve ove nove kao napredak. To se sustavno radi putem aktivne propagande koja usmjerava cjelokupnu kulturu, pogotovo film i glazbu. Možemo zapaziti porast 'netradicionalnih' uloga u filmovima koje se prikazuju kao zanimljivije i naprednije od zaostalih 'bijelih muškaraca na poziciji moći'. U svim filmovima uloge negativaca rezervirane su za bijelce koji pokazuju odlike starih konzervativnih vrijednosti dok su svi pozitivci, oni koji spašavaju svijet, uglavnom sve suprotno tim bijelim muškarcima. U novim filmovima žene pa čak i djevojčice redovito bez problema pretuku muškarca, pobjeđuju i ubijaju vojnike i profesionalce, oni pripadnici manjina koje oduvijek bije glas kao ljude koji teže neodgovornom ponašanju odjednom su u filmovima postali brižni roditelji i glas razuma. Pripadnici raznih seksualnih manjina inače skloni devijantnome ponašanju u modernim su filmovima, pak, redovno dovitljivi i hrabri ljudi koji se žrtvuju za društveni boljitak. Sve te fantazmagorije dodatno zbunjuju i mlađe i starije naraštaje sa svrhom mijenjanja svijesti kod ljudi.

Ono što je nekoć bio glas razuma danas se prikazuje kao nešto otrovno i primitivno, nešto što šteti razvoju ljudi, a sve ono neodgovorno i štetno ponašanje uzdiže se kao ono što se tek nedavno oslobodilo utjecaja zlih ljudi. Naravno, ti zli ljudi zapravo su oni koji su izgradili ovo društvo i dali prava svim 'potlačenim manjinama' koje im sada ovako vraćaju. Kako bi se izbrisao trag o tome kako je izgledalo normalno društvo, mora se promijeniti i prošlost pa danas i povijesni filmovi više ne zaziru od ubacivanja raznih rasa, manjina i opredjeljenja u vremena i prostore u kojima nisu postojali.

Prava desnica ne postoji

-Posebno su na udaru muško-ženski odnosi kojima se sugeriraju oblici ponašanja suprotni biološkim i antropološkim zadanostima ljudi, pa svjedočimo zamjeni spolnih identiteta i promicanju bizarnih rodnih uloga u društvu

-Točno, nevjerojatno je što se danas sve nameće kao prirodno i normalno. Odjednom postoji sedamdesetak prihvaćenih rodova, a smatra se da rodova ima koliko ima i ljudi, a možda i više od toga jer jedan čovjek može imati više rodova. Neki se čak proglase šestogodišnjim djevojčicama iako su sami roditelji djece starije od šest godina. Šokantno je to što se događa. Na početku smo slušali da seksualne manjine samo žele biti prihvaćene i imati 'jednaka prava'. Samo desetljeće ili dva kasnije došli smo do toga da moraju imati svoje rodovske zahode, a da mi možemo biti 'otkazani' ako ne pristajemo sudjelovati u tome i prihvaćati nečije umišljaje te ih oslovljavati njihovim izmišljenim zamjenicama.

-Svako propitivanje takvih novih okolnosti u ljudskom ponašanju odmah se prokazuje kao nazadnjaštvo i netrpeljivost pa bi, vjerujem, zdravorazumski humor mogao pomoći u razotkrivanju očitih nelogičnosti, ali i licemjernosti onih koji promiču te nove zamisli o čovjeku 21. stoljeća

-Mnogi to na žalost ne razumiju pa potpadnu pod njihov utjecaj, a mnogi u tome vide i osobnu korist. Kad je glazbeni sastav Tram 11 bio pod udarom političke korektnosti i kulture otkazivanja već drugi dan u jednoj televizijskoj emisiji pojavio se dvojac iz drugog sastava koji je „iskoristio priliku” da se promoviraju tako što su povlađivali voditeljici i potvrđivali njezin narativ o tome kako je Tram 11 napravio nešto loše. Jednostavno su odlučili iskoristiti priliku za pokazivanje i pri tom im nije bio problem osuditi kolege za nešto što možda sami ne bi zapazili da im voditeljica na to nije ukazala. S obzirom na to da je većina medija na istoj liniji, vrlo je teško dobiti prostor za zdravorazumske ideje pa, na žalost, prevladavaju one koje su prihvatljive vladajućim elitama.

Uvijek me srce zaboli kad gledam koliko domoljuba, primjerice, svakodnevno posjećuje portale na kojima ih provociraju člancima i sadržajem, ali ti isti ne prate domoljubne portale i medije već se uporno čude zašto su protivnički portali medijski snažniji. Slično je sa svime drugime. Svi će otići gledati film koji im servira elitistička propaganda, a ne će pogledati filmove koje rade ljudi koji šire istinu. I bandovi i mi komičari koji se trudimo govoriti istinu na kraju završimo u nekakvim manjim prostorima ako uopće imamo sreće da možemo negdje nastupati, dok ona publika koja razmišlja slično nama posjećuje licemjerne izvođače koji rade i govore sve suprotno od nas. Elite im postavljaju modu i većina na to nasjeda i poslušno podupire režimske igrače, a ignoriraju nas koji režimu pružamo otpor. Onda se pitaju zašto ne postoje mediji, bandovi, filmovi i komičari koji govore drukčije.

-Hrvatska država osim globalističkih agenda muku muči i sa svojom totalitarnom jugokomunističkom baštinom koje se nikako ne može riješiti s obzirom na političke gremije koji ju vode i organizacijski i intelektualno nejake suverenističke oporbe

-Ne prođe dan da pokojnom predsjedniku Tuđmanu na zamjerim što nije proveo lustraciju i spasio sve buduće naraštaje agonije koju nam uzrokuju nasljedne linije te jugokomunističke ekipe. Ovako živimo u državi koja hrani elitu koja državu doživljava kao svoje privatno lovište, iz države tjeraju mlade dok stare nastoje istrijebiti. Zadržavaju tek dovoljan broj ljudi da održavaju pogon. Na žalost, oporba je baš to intelektualno i organizacijski potkapacitirana. U Hrvatskoj prava desnica ne postoji, tih par ljudi koji čine pojedine stranke su izgleda jedina oporba, a koliko su bitni, vidi se na izborima kad ne mogu prijeći jedan posto. Kad im se pokuša sugerirati što treba napraviti, odbacuju sve prijedloge jer im ego ne dopušta misao da možda ne rade sve idealno, a usput su i prilično ograničenih sposobnosti da bi sami to uvidjeli. Desnica se uzda u to da čine većinu, da su naši ljudi svjesni, drugačiji, da 'ne će kod nas proći ono što prolazi svuda' i čini mi se kao da ljudi računaju na to da postoje stranke koje se bore za njih. Međutim, ništa od toga nije točno i ne će biti promjena dok se ne osnuje novi pokret s potpuno novim smjerom, bez svih ljudi koji su se kompromitirali ili koji su zbog vlastite nesposobnosti upropaštavali razne prilike za preuzimanje vlasti. Do promjena na nacionalnoj razini doći će tek kad u strankama prevladaju ideali, a ne želja za osobnom koristi.

-Žalosti i da nakon Domovinskoga rata protiv velikosrpske agresije mnogi hrvatski intelektualci, umjetnici, zabavljači, novinari i obični ljudi nekritički 'gusanski' hrle u prijetvorni 'gedžovanski' zagrljaj manje ili više depiliranih četnika

-Time valjda žele pokazati koliko su 'otvoreni' i dobri ljudi. Kad sam doznao da je nekoliko kolega komičara s one strane pričalo da žele klati Hrvate, ja sam se tome žestoko suprotstavio i time sam zaradio epitet netrpeljivoga hrvatskog nacionalista kojemu se na sve načine onemogućuje djelovanje, a oni koji su govorili o svojim krvničkim sklonostima postali su žrtve moje mržnje i njih se tetoši. Isto tako, naše će branitelje u filmovima ismijavati, prikazivati kao pijance i nasilnike, a vjernike kao licemjere, svećenike kao pedofile, domoljube kao prevarante. Zatim će one koji su nas napadali, ubijali, protjerivali i silovali prikazivati kao naše žrtve, žrtve naše nesnošljivosti i mržnje. A onda da bi takvi pokazali koliko su osviješteni i dobri ljudi, otvorenih će ruku grliti te jadne žrtve i dodvoravati im se tako što će zajednički napadati i osuđivati nas zlikovce jer smo se (o)branili od velikosrpske agresije. Posrijedi je okretanje odnosno zamjena uloga. Agresor glumi žrtvu, a žrtvu prikazuje kao agresora. Danas filmovi s takvim prikazom branitelja odrađuju ono što su partizanski filmovi odrađivali dok su kod ljudi u bivšoj državi stvarali odbojnost prema svakom obliku hrvatske države.