Možda na koncu ne će biti uvjereni, ali oni ne mogu uvjetovati kanonizaciju. Zadatak Komisije nije preispitati stvari glede kanonizacije kardinala Stepinca nego iščitati okolnosti i događaje. Sveta Stolica nema nikakvih sumnji u njegovu svetost ali, osjetilo se da Srbi imaju određenih poteškoća pa im se ovom gestom htjelo poći u susret i objasniti konkretne dvojbe.

? Riječi su ovo kardinala Pietra Parolina 2015. godine tijekom razgovora s msgr. Želimirom Puljićem i nekoliko biskupa, te kardinalom Josipom Bozanićem u Rimu gdje ih je primio pred osnivanje Mješovite komisije. Riječi kardinala Parolina, koje u monografiji Biskupska konferencija ? Kolegijalnost i zajedništvo s općom i partikularnim Crkvama, i to u VI. poglavlju pod nazivom 'Odgoda kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca', ponovno oživljava mons. Želimir Puljić, i koja je predstavljena na kraju njegova mandata na čelu Hrvatske biskupske konferencije, podsjetnik su, ali i jasan pokazatelj kako je Vatikan, odnosno papa Franjo zakočio kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca i kako mu je i hrvatska strana svojim oprezom i kukavičlukom svesrdno pomogla u tomu. Je li papa to učinio zbog 'zabrinutosti' patrijarha Irineja, nastavio kako bi se približio i Porfiriju i njihovu svetosavlju, više nije ni bitno... Protok vremena od sedam godina, osnivanje Mješovite komisije sa stručnjacima s jedne i druge strane, kao i sve što se tada govorilo, obećanja koja se nisu ostvarila, kad se uzme ova monografija i sustavno još jednom podsjeti na slijed događaja i zakulisne igre za koje će mnogi tek sada saznati, kao i činjenicu da je Vatikan iznosio jedno, a radio nešto sasvim drugo ? vidljivo je kako je istina vrlo jednostavna: rad Mješovite komisije nije imao za cilj rješavanje pitanja kanonizacije, ni najmanje, njime se zapravo nastojalo približiti Katoličku crkvu terorističkoj organizaciji SPC-u, produženoj ruci srpske politike koji nisu i nikada ne će gledati nadbiskupa Alojzija Stepinca drukčije nego kao ustaškoga vikara, koji je mogao učiniti više a nije, a zapravo se pružanjem ruke srpskom patrijarhu i njegovim mantijašima pokušalo, bezuspješno, doći do moskovskoga. Poražavajuća je činjenica kako se sve ovo odvijalo preko leđa hrvatskoga blaženika te kako su oni koji su od početka trebali braniti njegov lik i djelo više kalkulirali i, kako vole reći redom svi hrvatski biskupi, pružali ruku mira u duhu ekumenizma, zapravo izdali Stepinca.

?? Poglavlje u kojemu se mons. Puljić bavi odgodom kanonizacije bl. kardinala Stepinca otvara propovijed Angela Amata na Stepinčevo u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima 2014. godine, nastavlja se intervjuom s njim, dvama pismima patrijarha Irineja papi Franji, korespondencijom s državnim tajništvom, dopisima kardinalima, susretima u Vatikanu, bilješkama oko osnivanja Komisije i negodovanja oko nje, dopisima koji pokušavaju demantirati srpske laži, kao i napomenama za javnost, a bilješke prate i susrete mons. Puljića i srpskoga patrijarha u manastiru Krka. Mons. Puljić tako u jednom dijelu donosi sadržaj njihova internoga dijaloga, koji se prvo odvijao u Zadru za vrijeme Irinejeva boravka te kasnije u manastiru Krka kamo ga je pohodio Puljić.

Kardinal Amato 2014.: Stepinac će do kraja 2015. biti svet

?? U svojoj propovijedi na Stepinčevo, u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu 10. kardinala Angelo Amato podsjetio je kako se papa Franjo jako obradovao predstavljenoj Postulaturi za kanonizaciju blaženoga mučenika Alojzija Stepinca jer je već od mladosti sa zanimanjem pratio događaje s hrvatskim mučenikom. Nadalje se prisjetio svega što se događalo blaženiku, podsjetio koliko je patio, bio progonjen i zatvaran, kako je umro te naglasio kako je 'na vijest o smrti Alojzija Stepinca, blaženi Ivan XXIII. želio služiti u bazilici svetoga Petra u Rimu misu zadušnicu, što se po dotadašnjoj tradiciji činilo samo za kurijalne kardinale'. 'Od blaženoga Alojzija Stepinca učimo biti vjerni Kristu, Crkvi i Papi; biti snažni pred omalovažavanjem, nepravdom, progonom; učimo hrabro braniti ljudska prava zajedno s Božjim pravima; hrabro i požrtvovno slijediti Isusa učitelja, koji je Put, Istina, Život i Svjetlo svijeta', zaključio je kardinal Amato. Već u travnju u razgovoru za dnevnik jedne televizijske kuće otkrio je 'kako će blaženi Alojzije Stepinac najvjerojatnije biti proglašen svetim do kraja sljedeće, 2015. godine'. U razgovoru je tada naveo kako je liječnička komisija dala potvrdu o čudesnom izlječenju te kako se čeka mišljenje teologa, kardinala, biskupa i pape. Objasnio je da nakon što papa potpiše dekret, za kanonizaciju se okuplja konzistorij kardinala kojemu nazoče kardinali koji se u tom trenutku nalaze u Rimu i tada papa objavljuje mogući datum. Amato je u tom intervjuu otkrio i kako 'papa Franjo vrlo dobro poznaje lik i djelo Alojzija Stepinca, da je u mladim danima pratio jako teška i mučna ispitivanja, čak i okrutna, kojima je Stepinac bio podvrgnut tijekom zatočeništva u Krašiću. Oni su iz Argentine pratili ta ispitivanja, molili su se za njega i bili su zapanjeni njegovom snagom', kazao je tada kardinal Amato, koji je za Stepinca po tko zna koji put naveo kako je bio primjer kršćanske i ljudske snage, kao i da je vidljiva bila njegova golema ljubav za hrvatsku domovinu. Amato je tada podsjetio na riječi Ivan Pavao II. koji je često naglašavao kako su kanonizacije i beatifikacije isključivo unutarnja pitanja Katoličke crkve, iako na te procese nerijetko pokušavaju izvršiti pritiske razni lobiji, međutim, to ne utječe na procese.

Irinej papi: Zaustavite kanonizaciju, nema kraja kontroverzi oko Stepinca

? Vrlo brzo pokazalo se kako su ove Amatove izjave nepotpune, da budemo precizniji čak i neistine, jer iako je 2014. tvrdio kako razni lobiji i interesi ne mogu utjecati na procese kanonizacije, to se ipak događalo. Naime, srpski patrijarh Irinej uputio je dva pisma papi Franji, jedno 30. travnja 2014., drugo 10. srpnja 2015., a okosnicu su činile pohvale papi Franji i njegovo 'nastojanje na intenzivnijem dijalogu između Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, kao i njegove poruke o miru i međusobnom uvažavanju koje su danas toliko potrebne'. Osobito se patrijarhu svidio Papin 'nedvosmislen stav o holokaustu koji je nazvao sramotom čovječanstva'. Na javljanje ga ja potaknula inicijativa o prijedlogu da se 'kardinal Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački uzdigne u red svetih Rimokatoličke crkve jer nema kraja kontroverzi u vezi s ulogom nadbiskupa zagrebačkoga u Drugom svjetskom ratu'. Irinej je u travnju među grijesima zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca naveo kako je 'svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo pohvalama njezino vodstvo i sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi', te da je 'pravoslavlje proglasio za najveće prokletstvo Europe'. Uobičajeno, dalje se navode već godinama ponavljanje velikosrpske laži, od prevođenja Srba na rimokatoličku vjeru, do ubijanja u Jasenovcu. Patrijarh zaključuje kako je 'suviše otvorenih pitanja i nezaliječenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i postojeće razlike'. Baš zato od pape traži da se 'kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmotriti njegovo mjesto u povijesti, pogotovu ako je pod bremenom Jadovnoga i Jasenovca, simbola stradanja više od milijun pravoslavnih Srba i Židova u Drugom svjetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji'.

?? U međuvremenu mons. Želimir Puljić u svojoj korespondenciji s Državnim tajništvom, odnosno glavnim tajnikom, kardinalom Parolinom, obavješćuje ga da su i hrvatski biskupi predložili da što prije dođe do formiranja skupine stručnjaka Stalnoga Vijeća HBK te da traže susret s njim.

? Među pitanjima koje tada navodi mons. Puljić i ona su da je kanonizacija prema najavama trebala biti do kraja 2015. godine, spominje Irineja i njegova pisma, zatim dopis kardinala Kocha Irineju i papina pisma, referira se na pojedine novinare, pogotovo u Srbiji koji šire laži o Stepincu, kako je objavljeno nekoliko neistinitih članaka, kako su hrvatski dnevni listovi iznenađeni odnosom Svete Stolice prema nadbiskupu te se pitaju kako je moguće da se jedna Crkva miješa u poslove druge. Mons. Puljić traži savjet kako se postaviti prema novinarima koji sve više postavljaju pitanja, kako oformiti radnu skupinu koja bi zajedno ispitala odnose Hrvata i Srba te raspravljala o ulozi kardinala i njegovoj kanonizaciji. Puljić naglašava kako ne će biti lako jer 'Srbi Stepinca doživljaju isključivo kroz naočale jedne ideologije i nacionalizma i ne razlikuju domoljubni stav od nacionalizma'.

?

Krišto: Retorika SPC-a ista kao i za vrijeme II. svjetskoga rata

?

??? U drugom pismu godinu dana kasnije Irinej potvrđuje kako je dobio papin odgovor (19. veljače 2015.) te ponavlja kako bi 'kanonizacija, umjesto da zbliži hrišćane i katolike, najboljom formom ekumenizma, mogla postati novo bolno pitanje između dvije Crkve'. Patrijarh mu potvrđuje kako je Arhijerejski sabor SPC-a sa zadovoljstvom prihvatio njegov prijedlog da se formira radna skupina između Rimokatoličke crkve i SPC-a te kako bi bilo dobro da se rad ove skupine usredotoči na osobnost kardinala Stepinca i njegovu djelatnost za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i u vremenu koje je bilo prije i poslije'. Nadalje ga moli da primi njihovu sinodsku delegaciju, arhiepiskopa-mitropolita crnogorsko-primorskoga dr. Amfilohija, episkopa novosadskoga i bačkoga dr. Irineja i profesora dr. Darka Tanaskovića, bivšega ambasadora pri Svetoj Stolici. U službenom priopćenja s Arhijerejskoga sabora SPC-a od 30. svibnja 2015., kada je odlučeno da se prihvati dijalog s Rimokatoličkom crkvom, odnosno s Hrvatskom biskupskom konferencijom, navedeno je kako se to radi zbog 'kanonizacije kontroverznoga kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga za vrijeme Drugog svjetskoga rata i vikara oružanih snaga tzv. NDH'. ?U razgovoru za medije Irinej odmah u siječnju 2016. govori kako je 'strah među srpskim stanovništvom u Hrvatskoj i nema slobode te da mnogi dolaze u Zagreb u crkvu i gledaju vidi li ih netko'. 'Danas Srbi strahuju da ne dožive ono što je doživjelo preko milijun njihovih predaka. Mi smo o Stepincu rekli ono što znamo o njemu, ne? radi samoga Stepinca. Hoće li on biti svet, to Bog odlučuje. Prijedlog je došao od pape Franje i dobronamjeran je', zaključio je prije pet šest godina patrijarh Irinej.

??? Na patrijarhove laži papi o kardinalu Stepincu reagirao je prof. Jure Krišto, hrvatski član Mješovite komisije. U svom osvrtu pod nazivom 'Nade i zablude u vezi s hrvatsko-srpskim dijalogom' okomio se na patrijarha i pobio neke od iznesenih besmislica. Naveo je prof. Krišto kako u zahtjevima Svetoga Sinoda SPC-a i patrijarha Irineja nema ničega novoga ni iznenađujućega te da je sadašnja inicijativa SPC-a vrlo slična onima iz vremena Drugoga svjetskog rata; materijali SPC-a bili su politički napad na hrvatski narod kao cjelinu pa se, smatra Krišto, postavlja pitanje je li u sadašnjem trenutku 'veći problem hrvatska Crkva ili hrvatska država' jer patrijarh Irinej u pismu papi Franji ističe kako je 'kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske'. Krišto dalje navodi Irinejeve budalaštine među kojima su i one o 'strahotama kroz koje je srpski narod u NDH prolazio, a Stepinac navodno šutio', a 'poznate su tvrdnje nekih svjetski uglednih osoba tijekom rata i nakon njega da je Stepinac bio najjasniji i najjači glas u cijeloj tadašnjoj ratnoj Europi'. Prof. Krišto podsjetio je da je 'patrijarhova retorika ista kao i u vrijeme Drugoga svjetskog rata', kao i da se zaboravlja kako je Stepinac morao dostavljati Državnom tajništvu Svete Stolice tražene dokumente, a oni su priznali da je 'Katolička crkva u Hrvatskoj stalno čuvala neokaljano svoje obilježje zaštitnice svih patnika', a intervencije SPC-a i drugih krugova nazvali su običnom 'srpskom i pravoslavnom propagandom'. Tajništvo se uvjerilo da dokumenti koje je Stepinac dostavljao 'iscrpno pokazuju lažnost optužaba koje pokreće srpskopravoslavna propaganda protiv hrvatskog episkopata', a mogu 'poslužiti u slučaju da srpskopravoslavna propaganda ponovo počne s napadima'. Smatra kako ovakvim okolnostima 'od dijaloga ne treba odustajati, kao i da je patrijarh Irinej u pravu da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju zapisao vrlo opore riječi gdje se 'nije sustezao kardinalu Maglioneu napisati da Srbi ne će prestati optuživati, niti mrziti Katoličku crkvu, bez obzira na to kakvo će držanje Crkve prema njima biti'.

Strah da se Stepinca ne pretvori u krpu

?Mons. Puljić u listopadu 2015.? piše mons. Alessandru D?Erricu, apostolskom nunciju u RH, obavješćuje ga o odluci biskupa oko Komisije te da porazgovara s odgovornima u Državnom tajništvu na koji način i koga predložiti da bude članom spomenute komisije. U nastavku traži malo više informacija oko komisije i kako je to zamišljeno. D'Errico dopis šalje prema Vatikanu i za nekoliko dana odgovara mu kardinal Pietro Parolin, koji među ostalim u svom pismu navodi kako je cilj 'Mješovite komisije zajedničko iščitavanje uloge blaženog Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata, te da ona ne ulazi u razmatranje same kauze, već želi potaknuti potrebito 'čišćenje pamćenja' kako bi se tako, ako je moguće, došlo do kanonizacije u manje napetoj atmosferi. U vidu izbjegavanja mogućih nesporazuma neka se to jasno priopći i vjernicima katolicima. Bilo bi prikladno da se takvo priopćenje dogodi zajedno, barem na početku, kako bi se izbjegle eventualne kritike jezične dvoznačnosti prema Hrvatima i Srbima. A to bi se priopćenje moglo dati u prigodi formiranja Mješovite komisije koje bi usuglasili Sveta Stolica, Sveti Sinod Srpske pravoslavne Crkve i Stalno Vijeće HBK', stoji u dopisu kardinala Parolina.

?? Dok mješovita Komisija SPC-a i KC u Vatikanu radi svoj posao kako najbolje (ne) zna, srpska propaganda na sve načine nastoji javno difamirati Stepinca pa se u tom smjeru pojačava i srpska retorika na hrvatskom području. Vladike, svaki na svojim dijelovima, ponavljaju dobro poznate laži, naglašavaju, po njima, 'sramotnu ulogu Stepinca tijekom II. svjetskoga rata, koji je mogao učiniti više, ali je šutio. Za to vrijeme, Srbi u Vatikanu dokopali su se pojedinih pisama, pa iako se u javnost puštaju filtrirani podatci, hrvatski novinari propitkuju što se događa s kanonizacijom, a sve više svoje otrovne strjelice okreću prema papi Franji koji se ovim činom dodvorava SPC-u. Mons. Puljić zabrinut je i konstatira kako se nalazimo 'pred pravim vremenom kušnje s kojom se valja suočiti i ne bježati od njezinih izazovnih pitanja' te se pita 'je li dijalog koji se preko najavljene Komisije traži nešto što ih ponižava? Prema mons. Puljiću, u slučaj kanonizacije Stepinca uplela se i dnevna politika pa se pita mogu li oni kao biskupi i Crkva u Hrvata preuzeti stvar u svoje ruke i učiniti dostatan napor pa ne dopustiti politici da se miješa te u Stepincu gledati uzor kako se na zdrav način voli Crkva, narod i domovina' te da ne smiju dopustiti 'da ga se pretvori u zastavu kojom bi se nekome mahalo pod nosom ili lupalo po glavi'.

Paralelno s događanjima u Vatikanu, srpskim kočenjem Stepinčeve kanonizacije i sve većim tenzijama između Hrvata i Srba, u Zadru se u kolovozu 2015. sastaju nadbiskup mons. Želimir Puljić i patrijarh Irinej, a kako Eparhija dalmatinska ima dva veća jubileja, mons. Puljić uzvraća poziv i dva dana kasnije odlazi Irineju u manastir Krka. Prilikom susreta u Zadru nadbiskup Puljić istaknuo je da ovaj susret 'nadilazi dimenzije lokalnih granica i prostora', te poželio da to bude doprinos miru i stabilnosti u Hrvatskoj i Srbiji.

Kad nadbiskup Puljić piše o Izjavi biskupa HBK oko kanonizacije Stepinca i osnivanja Mješovite komisije, onda donosi izjavu s kojom su 12. studenoga izašli i obratili se javnosti tvrdeći kako u 'gesti pape Franje koji je predložio osnivanje Komisije čitamo poruku da se istina o blaženom Alojziju čuje jasnije i na višoj razini. Inicijativu Svetoga Oca vide 'kao istinsku mogućnost da, uz pomoć Svete Stolice, i u Hrvatskoj i u svijetu bude još vidljivija istina o našemu blaženiku, a on sam dragocjenost koja ima značenje i šire od okvira Katoličke crkve'. Članovi Stalnoga vijeća susreću se s kardinalima Kochom i Parolinom, traže odgovore na pojedina pitanja, iznose strahove i teškoće, a kardinal ih uvjerava da 'nakana Svetoga Oca nije da se oteža ili blokira kanonizacija, već da se poboljšaju ekumenski uvjeti za takav događaj, dakle, nakana je da kanonizacija ne zapriječi previše ekumenske odnose'. Dalje im Parolin ponavlja kako 'zadatak Komisije nije preispitivati stvari glede kanonizacije kardinala Stepinca, nego iščitavati okolnosti i događaje' te kako 'Sveta Stolica nema nikakvih sumnji u njegovu svetost. Ali, osjetilo se kako Srbi imaju određenih poteškoća, pa im se ovom gestom htjelo poći u susret i objasniti konkretne dvojbe'.

Unatoč svim obećanjima koja stižu iz Vatikana, ali i zabrinutosti biskupa, koju izražavaju jedino u razgovorima s vatikanskom diplomacijom, nastavlja se rad Komisije, srpska strana ne odstupa od svojih stavova, Hrvatska se drži svojih i s vremenom postaje jasno kako se niti jedna strana nije maknula od početka.

Franjo i uzaludna uvjeravanja

?? Članovi Stalnoga vijeća nalaze se s papom Franjom u ožujka 2016., on se prisjeća svojih susreta s Hrvatima koji su živjeli u Argentini, svećenika s kojima se družio na svećeničkim sastancima, kao i ispovjednika pred kojima se ispovijedao. Za Stepinca je doznao preko svoga oca ?te da je čin obreda kanonizacije malo odgodio jer mu je patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Irinej pisao i naveo neke sporne stvari gledano iz perspektive pravoslavaca. Zbog toga je odlučio neka se formira Mješovito tijelo koje bi skupa promotrilo ulogu kardinala Stepinca prije rata, u ratu i poslije rata. Zadaća tijela nije raspravljati o svetosti blaženoga Alojzija Stepinca jer to je već učinila Kongregacija za proglašenje svetim i blaženim te da ni SPC ni Beograd ne sude Stepincu kako se govori u javnosti. Crkva je o Stepincu izrekla svoj sud preko Kongregacije za proglašenje svetim, kao i za vrijeme svečane liturgije u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., kada ga je sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženim. Sažetak stavova koje je Kongregacija provela u višegodišnjem procesu dostavljen je svojedobno i Sinodu Srpske pravoslavne Crkve. Ovom privremenom odgodom kanonizacije papa Franjo želi pomoći da se stvori pozitivno ozračje između dviju Crkava i dvaju naroda.

?? Daljnji je rad Mješovite komisije svima poznat. Kardinali u Vatikanu uvjeravaju hrvatske biskupe kako je sve ovo pro forma, kako rad Mješovite komisije ne će dugo trajati, kako radna skupina ne će utjecati na proces kanonizacije bl. Stepinca, kako je to nada u prinos pomirenju među Crkvama te kako će ojačati odnosi na području kulturnoga ekumenizma. Posljednji sastanci dogodili su se 12. i 13. srpnja 2017. pod predsjedanjem oca Bernarda Ardure, predsjednika Papinskoga vijeća za povijesne znanosti, članova Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka. Komisiju s hrvatske strane činili su kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački; mons. Antun Škvorčević, biskup požeški; mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski; dr. Jure Krišto i dr. Mario Jareb iz Hrvatskoga instituta za povijest, a u SPC-u bili su Amfilohije, mitropolit crnogorsko-primorski; Porfirije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski; Irinej, episkop novosadski i bački; Jovan, episkop pakračko-slavonski; i prof. dr. Darko Tanasković, stalni predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u. Od početka rada Komisije članovi su bili svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape. Članovi Komisije složili su se da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960., godine smrti kardinala Stepinca. Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita.

?? Eto, dvije godine nakon osnivanje Komisije koja je imala za cilj pokazati kako kardinal Stepinac (ni)je svet, došlo se do zaključka da dvije strane stoje kod svojih početnih stajališta. Ako su dvije godine trebale da bi to shvatio i papa Franjo, koji se upustio u ove igre kako bi išao na ruku SPC-u i njihovim patrijarsima, onda je ovo za Hrvatsku izgubljeno vrijeme. Ne samo što nije bilo potrebe braniti Stepinca, jer je njegov rad za vrijeme NDH čist i za većinu iskrenih vjernika on je odavno svet, nego su se hrvatski biskupi pokazali kao velikim taktičari i nasjedajući na srpske gluposti oko ekumenizma, upali u zamku iz koje se još uvijek nisu izvukli. Njihova mantranja o tobožnjem ekumenizmu sa SPC-om ne samo što nisu naišla na plodno tlo na bilo kojem dijelu, nego su ove dvije Crkve uvijek bile i bit će jako daleko. Iz toga razloga ne čudi ni pismo biskupa HBK patrijarhu Irineju u studenome 2018. gdje su mu sve pobrojali i odgovorili na prozivke da hrvatski biskupi šute, da nisu dobili ispriku od Hrvata, da je dobar broj biskupa u Hrvatskoj proustaške orijentacije i ustašoidne retorike, kako odjednom hvale papu Franjo, a imaju mnogo pokuda na hrvatske biskupe te kako posebnu težinu imaju njegove riječi da je Katolička crkva u Hrvatskoj mogla spriječiti nedavni rat. Vraćaju se na obraćanja pravoslavnim vjernicima u kojima ?stalno prešućuju hrvatsku državu Hrvatsku. Podsjetio je Puljić kako 'hrvatski biskupi stalno ponavljaju kako svakoj žrtvi dugujemo poštovanje te da usprkos svemu, smatraju važnim i potrebnim graditi mostove razumijevanja.

?

Odgovornost na biskupima i povjesničarima, kao i na papi

???? Monografija mons. Puljića o HBK potkrjepljuje sve navedeno o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca i ako je ovo napravio s predumišljajem na kraju svoga mandata, jer nakon odlaska s funkcije neke je istine lakše prihvatiti i ostaviti ispisane, te da je s nekim podatcima mogao izići ranije, onda se možemo s razlogom zabrinuti i, na žalost, konstatirati da svi koji se u hrvatskoj Katoličkoj crkvi danas pozivaju na bl. Stepinca, koji vole reći kako su njegova Crkva, nemaju na to pravo. Stepinac je ostao vjeran Bogu, Crkvi i istini, a u ovom slučaju to nije bilo poželjno. Žalosno je da su, kad je riječ o njemu, hrvatski biskupi, koji su ga zapravo morali očuvati, u 'duhu ekumenizma' više kalkulirali jer i kad su ga 'čuvali', činili su to neuvjerljivo i neargumentirano unatoč svim dokumentima i svjedočanstvima koja danas, neosporno, samo idu u prilog blaženiku. Snaga, hrabrost i ufanje, kako je 2003. odlazeći iz Zadra govorio o Hrvatima sv. Ivani Pavlu II., u ovom slučaju bile su daleko od istine. Zato, kad se pitamo zašto naš hrvatski blaženik Alojzije Stepinac još uvijek nije svet i tko je kriv što je situacija i nakon sedam godina ista, moramo biti iskreni i priznati kako su hrvatski povjesničari svojom lošom argumentacijom, ponajviše šutnjom i neopravdanim očekivanjima, a hrvatski biskupi, svojim nečinjenjem i pružanjem ruke pomirbe terorističkoj organizaciji, čiji predstavnici i danas žele prekrajati granice, zakazali i uz papu Franjo najodgovorniji su što, za SPC ustaški vikar, a za nas Hrvate i blaženik, kardinal Alojzije Stepinac nije svet. Jednako su odgovorni i sapleteni u velikosrpsku mrežu laži i oni koji su Stepinca pokušali odvojiti od Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj je djelovao i kojoj je ostao odan do kraja. Narodi su najjači kad su njihovi ideali moralno najčišći.... pisao je davne 1939. u Katoličkom tjedniku svećenik Čedomil Čekada. Kamo sreće da su neki od hrvatskih biskupa shvatili kako je razdoblje Stepinčeva djelovanja tijekom NDH bilo čišće, iskrenije i odanije nego ono kojemu oni danas služe. A da je kojim slučajem dobar broj biskupa u Hrvatskoj proustaške orijentacije i ustašoidne retorike, kako su im iz SPC više puta tijekom godina prozivali, Stepinac bi odavno bio svet.??

?

?