?
Piše: JOSIP JOVIć ?
Uz onaj od prije poznati podatak o padu broja žitelja od 400 tisuća u samo deset godina, objava konačnih rezultata popisa pučanstva donijela je još nekoliko iznenađujućih podataka, redovito na radost jednoga i na tugu drugoga dijela nacije. Jedno takvo iznenađenje predstavlja pad udjela ljudi srpske nacionalnosti na nešto više od tri posto, posebice njihov pad ispod trideset posto u Vukovaru, što će imati odraza na ostvarivanje nekih manjinskih prava. Mnoge je ovaj podatak, s obzirom na loša iskustva sa spomenutom manjinom, obradovao. Pupovac je, razumljivo, nezadovoljan jer mu izmiču ispod nogu temelji etnobiznisa pa najavljuje ponovno prebrojavanje. Ne? dijeleći ni jedno ni drugo raspoloženje, možemo mirno konstatirati kako je ovdje riječ o prirodnome procesu integracije i asimilacije, koji se događa svim manjinama u svim zemljama svijeta.
Senzacionalna vijest???
?Jedan drugi podatak promakao je pozornosti javnosti, medija,? komentatora i LGBT udruga. Naime, pokazalo se kako u Hrvatskoj živi 48 posto muškaraca i 52 posto žena.? Ne, nije problem u višku žena (naprotiv), nego se s nemalom zabrinutošću pitamo gdje su nestali transrodni, transpolni i slična čuda od prirode?
?Najčešći naslovi donosili su senzacionalnu vijest? o padu udjela katolika s 86 na 79 posto, ili gotovo za tristo tisuća. Naknadne interpretacije Državnoga zavoda za statistiku o tomu kako se dio katolika upisao među ostale kršćane, što apsolutno ide na dušu Zavoda zbog nejasnih pitanja, a ne na dušu popunjivača upitnika, koji navodno nisu dobro pročitali upitnik, samo ublažuju poraznu sliku, poraznu, razumije se, poglavito za Katoličku crkvu i sve one koji se osjećaju katolicima.???
?Uz ovaj podatak treba dodati i onaj koji nije plod zabune, a koji govori o izraženom procesu ateizacije. Statistika je površna i kvantitativna disciplina, a tek bi neko sociološko istraživanje moglo pokazati koliko ljudi ide u crkvu, a nisu iskreni vjernici i obrnuto, koliko je vjernika koji ne idu baš redovito u crkvu, osim u posebnim prigodama. Opadanje pripadnika Katoličke crkve nije samo naš fenomen. Naprotiv, u nas je još dobro u odnosu na trendove u nekim drugim zapadnoeuropskim državama poput Njemačke, pa čak i Irske, tradicionalno najkatoličkije europske zemlje.? Uzroci su opći i specifično hrvatski.
?Propagandni rat
?Već dulje vrijeme putem svjetskih medija, udruga, pokreta i slično traje pravi propagandni rat protiv Katoličke crkve. Odjednom su, koncentrirano širom meridijana osvanula otkrića o seksualnim deliktima svećenika, koji su se dogodili prije sedamdeset godina, o počiniteljima i žrtvama koji više i nisu živi. Na tapet su došle i pape poput, nimalo slučajno, Benedikta XVII. Naši su globalistički mediji dali svoj nemali prinos takvim propagandnim naporima pa nije ni čudno što je vijest o padu broja katolika u takvim medijima dočekana s neskrivenim trijumfalizmom. Globalistički pokreti s new ageom protiv Crkve dijelom su motivirani i neprijateljskim stavom drugih crkava, sekta? i religija, a u našim prilikama dolaze na plodno tlo ukorijenjenoga ateističkog odgoja iz komunističkih vremena.? Materijalistički svijet u kojemu živimo svijet je hedonizma, razuzdanosti, sebičnosti, animalizma, ratova i manipulacija, a svemu tomu, barem na doktirinarnoj razini, Crkva je smetnja, ona predstavlja suprotnost takvoj civilizaciji i zato ju valja skloniti s puta ili ignorirati. Europa se i službeno odrekla svojih kršćanskih korijena u ime multikulturalizma, ne shvaćajući kako će on funkcionirati samo dotle dok ne prevladaju oni drugi.
?No nisu neprijatelji Crkve samo izvan nje. Neki govore o dubokoj Crkvi s aluzijom na duboku državu. U Njemačkoj je već razvijen pokret koji se zove Sinodalni put, koji ima i svoje Sinodalno vijeće kao neku nadcrkvenu vladu, a koji put zadire u neka temeljna učenja Katoličke crkve. Pod egidom otvorenosti, prilagođavanja vremenu i narodu, u okviru se tog puta zagovara, primjerice, ukidanje celibata, ređenje žena, blagoslivljanje istospolnih parova, legalizacija kontracepcije, uključujući i pobačaje, laičko propovijedanje, itd. Istina, taj put ne podržava, za sada, ni veliki dio njemačkih biskupa pa ih je stotinu nedavno potpisala peticiju protivljenja. Taj put odbacuje i službeni Vatikan, ali on svejedno ide dalje. Neki kritičari govore o šizmi, neki o novom poganstvu, neki o novoj reformaciji, a sam Papa poručio je: Ne treba nam nova evangelistička crkva. Nastojeći se, tobože, prilagoditi vremenu i modernim strujanjima, Katolička crkva odustaje od sebe, od svojih kanona i zašto bi onda uopće postojala, ako iste ideje već zagovaraju i provode u život neki drugi pokreti i države.??? ????
Ni Papa nije nevin
?Međutim, ni sam Papa nije posve nevin. Možda nije shvatio kamo sve ovo vodi, ali je svojim prvim nastupima, svojim liberalnim stavovima dao vjetar u leđa tobožnjim obnoviteljima i reformatorima. Zanimljivo je kako je odmah otpočetka u globalističkim, ateističkim i sekularističkim krugovima dočekan s velikim oduševljenjem i nadom. Prije četiri godine u Vatikanu je organizirao četverodnevni svećenički skup o pedofiliji u Crkvi, što je bio sjajan, vjerujemo nenamjeran,? prinos propagandi o crkvenom nemoralu, licemjerju i seksualnom nasilju kao općoj pojavi. Treba li reći kako se otezanjem proglašenja Alojzija Stepinca svetcem u suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom ozbiljno zamjerio hrvatskom katoličkom puku. Koliko god je Ivan Pavao bio omiljen među Hrvatima, toliko je Franjo neomiljen. Pad povjerenja u vrhovnoga poglavara automatski se odražava i na pad povjerenja u samu Crkvu.
?Crkva u Hrvata bila je najjača u vrijeme zabrana i progona, iako je i tada u vidu pojedinih Udbinih doušnika djelovala duboka Crkva. ?Njezinoj snazi i popularnosti ne ide na ruku interesno povezivanje s vlastima i stanoviti oportunizam koji iz toga proizlazi. Vjernici su, primjerice, očekivali oštriju reakciju crkvenih krugova na famoznu Istanbulsku konvenciju, koja zadire u same temelje kršćanskog nauka, ali je ta reakcija izostala, kao što izostaju i druge reakcije na brojne grijehe struktura. Umjesto jasnih stavova o društvenim aktualnostima na misama se može čuti samo Oče naš i citati iz Evanđelja. ?
?Naša je Crkva? povijesno duboko vezana uz sam proces borbe za nacionalno dostojanstvo i za nacionalnu svijest. Uostalom, i Crkva služi narodu, a ne narod Crkvi. Danas, u uvjetima ostvarene državnosti i nacionalne, barem prividne, slobode ta uloga zbog koje su se ljudi vezali uz Crkvu, a ne samo radi vjerskih motiva, kao da više nije potrebna. ?A potrebna je, itekako. Možda i više nego ikada ranije.
