Dr. sc. Marina Katinić Pleić

? Gospođo Katinić Pleić, živimo stiješnjeni između strahova od virusa i zloporabe moći onih koji traže političke modele suzbijanja pandemije, kako pronaći pravi omjer zadiranja u slobodu pojedinca? Je li etično pučanstvu ograničavati slobodu kretanja? Gdje su granice do kojih je to opravdano činiti i jesmo li na Zapadu prešli te granice?

Ne može se baš reći da je bioetika grana filozofije, nego je filozofija jedna od grana širokog stabla bioetike, i to jedna od središnjih, debljih grana. Jer kako odrediti kako treba postupati sa živim bićima ako prvo ne odgovorimo na pitanje što je biće, živo biće, tijelo, čovjek, osoba? Bioetika je neka vrsta misaonog šatora koji se u 20. stoljeću podiže iz hitne potrebe za ponovnim uspostavljanjem specijalizacijom narušenog dijaloga između biologije, medicine, filozofije, teologije, prava i drugih znanosti, budući da se suočavamo s vrlo složenim moralnim pitanjima: kloniranje, nepovratna genetska izmjena organizama, hibridizacija vrsta, razne mogućnosti uništenja ljudskoga života na početku ili kraju, nova eugenika kao programiranje ljudskih jedinki, eksperimentiranje na ljudskim bićima u ranim stadijima razvoja, politička kontrola nad brojnošću i zdravljem stanovništva pomoću tehnoznanosti, poljoprivreda koja dovodi do smanjenja bioraznolikosti i drugim, a sve to okupljeno je oko rasprave o trima važnim pojmovima:?vrijednost,?dostojanstvo i?prava.

Mogli bismo reći da, kada je moć zahvata nad životom narasla do mjere koju prijašnja etika nije mogla ni zamisliti, narasla je i odgovornost koju možemo preuzeti tek kada se dijaloški suočimo s različitim vidovima problema. Budući da se metodom prirodnih znanosti ne može odgovoriti na pitanje što treba ili ne treba činiti, nužno je normativne znanosti posjesti za okrugli stol. A kako se teme života i zdravlja tiču svih, svaki građanin trebao bi promišljati o njima i donositi ispravne odluke. Iako su mnoge bioetičke teme vrlo stare (pobačaj i eutanazija, odnos liječnik-pacijent), bioetika se kao posebna transdisciplina artikulirala u prošlom stoljeću, poznatom ne samo po rastu tehničkih mogućnosti znanosti, nego i medicinskim skandalima, zloporabama znanosti, eugeničkim zakonima, kontinuiranim nacrtima kontrole stanovništva zemalja u razvoju nakon Drugog svjetskog rata (spomenimo samo Kissingerov NSSM 200 iz 1975.), uništenjem velikog broja života pod zastavama raznih ideologija i akutnom ekološkom krizom, a sve to pod kapom globalizacije.

Iskustvo 19. i prve polovine 20. stoljeća rezultiralo je preispitivanjem idolopokloničkog povjerenja u mit o neograničenom napretku tehnoznanosti i ozbiljno narušilo povjerenje u institucije. Jedna je od važnih uloga bioetike podsjećati na činjenicu da je znanost izvrstan instrument, ali nije nepogrešiva ni svemoguća te da se čovjek, kao osoba i kao građanin, ne treba prepustiti posvemašnjem paternalizmu znanosti nego biti tko jest ? biće koje se informira, uči, (su)osjeća, promišlja i prosuđuje. Neke su od glavnih poruka bioetike, zasvjedočena u brojnim dokumentima (spomenut ću samo UNESCO-vu?Deklaraciju o bioetici i ljudskim pravima?iz 2005.) da nijedan autoritet nema pravo uništiti, oštetiti ili izložiti riziku život i zdravlje pojedinca, mimo njegova pristanka, u ime ma kojih kolektivnih interesa, kao i da čovjek kao vrsta nema pravo neumjereno iskorištavati i uništavati druge vrste i ekosustave u ime vlastitih kratkoročnih interesa.

Situacija „Covid 19” bioetička je tema?par excellence. Medicinski gledano, ona nije bez presedana; povijest pamti i smrtonosnije pandemije. Međutim, sociopolitički ona jest?novum?zbog globaliziranosti svijeta koja omogućuje rapidan protek informacija. Upravo se dostupnost i provjerljivost informacija pokazuje kao temeljni problem; koje činjenice držimo istinitima i u koje smo ideje uvjereni, to uvjetuje donošenje odluka, bilo da se radi o epidemiološkim mjerama i njihovu (ne)pridržavanju, cijepljenju ili čemu drugom. Prosječan građanin, nebiolog i neepidemiolog, ograničen je vremenom i resursima te u pravilu ne može provjeravati često kontradiktorne informacije o virusu, njegovoj društvenoj i biološkoj fenomenologiji, iz kojih slijede preporuke, mjere i upute, kao što nema ni pouzdanog instrumenta kojim bi provjerio točnost informacija koje pristižu mrežom. Ako tomu pridodamo podatak da se lažne vijesti šire pet puta brže od točnih (koji je također teško provjeriti!), evo nam izobilja stajališta o općoj koronologiji.

A stavovi su, kako vidimo, doista šaroliki, i među stručnjacima i nestručnjacima, pri čemu su vidljive dvije krajnosti: jedna ? da su kriza izazvana virusom i epidemiološke mjere izraz usavršene biopolitke kojom se kontrolira ponašanje ljudi i brojčana slika stanovništva, a sve u službi ideoekonomskih interesa moćnih elita, i druga ? da je pandemija spontana biološka pojava, o kojoj postoji službena znanstvena istina koju prenose nadležne institucije čije su upute znanstveno utemeljene i razumne; što ih više osoba prihvati, brže će se okončati kriza. Pobornicima prvoga stajališta problematični su poslušnici autoritetu institucija i službenih medija, dok su drugom stajalištu problem neposlušnici. Prvi proskribiraju svoje neistomišljenike kao naivne žrtvene jarce, a drugi ove prve kao neinformirane mračnjake zaluđene ideologijom. U ovoj polarizaciji, većina je građana vjerojatno bliža sredini. Osobno imam mnogo pitanja i vrlo malo djelomičnih odgovora. Nastojim se informirati kod biomedicinskih stručnjaka koje osobno poznajem i kojima vjerujem, razgovarati s osobama različitih profesija i iskustava s?koronom, usporediti informacije i argumente, promatrati što se događa i ne zanemariti zdrav razum.

Još je jedan važan polarizirajući čimbenik: strah. Strah je naš evolucijski saveznik, motivator na bijeg ili borbu. U tom je smislu doza straha od širenja zaraze i posljedica bolesti dobar motivator na oprez, budnost, odgovornost. S druge strane, preduga izloženost proizvodnji straha koji ne služi ni bijegu ni borbi, kao u ovoj korona-krizi, omlitavljuje čovjeka, demotivira za bilo kakvo promišljanje ili akciju, a može osnažiti i neku vrstu egocentrizma u kojem druge vidim gotovo isključivo kao potencijalne ugrozitelje moga zdravlja. Na taj način, čovjek straha vrlo je lako podložan manipulaciji. Propagandni slogan ?Misli na druge, cijepi se!? jasno sugerira da oni koji se ne žele cijepiti ne misle na druge. Na dva opisana načina, u već podijeljenom društvu razvijena je dodatna polarizacija. Posljedica je zbunjenost, dezorijentacija, a naposljetku i rezignacija, povlačenje u mali, privatni svijet kakve-takve sigurnosti.

Neupitan je etički imperativ odgovornost; ne ugroziti sebe i druge. No pitanje je?što u ovoj situaciji konkretno znači biti odgovoran. Poznato je pravno načelo da se u slučaju krize ljudska prava mogu ograničiti, pa i pravo kretanja. Međutim, jednako je tako?razmjernost?pravno načelo: neki željeni učinak ? u ovom slučaju, opadanje broja zaraženih, manje hospitalizacija i smrtnih ishoda ? treba postići što je moguće blažom mjerom. U tom smislu, epidemiološke mjere po sebi su dobre, ali njihova opravdanost ovisi o tome koliko one doista ostvaruju cilj radi kojega su uvedene. Pomalo zbunjuje činjenica da postoje zemlje sa slabijim i strožim mjerama ? upućujući na zaključak da mjere ovise o procjeni vjerojatnosti. Tako i odgovor na pitanje jesmo li na Zapadu prešli granicu ograničenja prava na slobodu kretanja ovisi o lokalnome kontekstu, o gustoći naseljenosti nekog područja i drugim čimbenicima. Dodala bih da pravo na slobodu mišljenja i savjesti podrazumijeva i svojevrsno pravo na oprez. Strah, moćan osjećaj koji može i paralizirati i motivirati, nije sam sebi svrhom, on u određenom kontekstu može uputiti na oprez.