Prometna svakodnevica u Hrvatskoj sve više nalikuje crnoj kronici. Nesreće koje odnose živote postale su gotovo uobičajena vijest, a javnost sve češće s pravom postavlja pitanje, "tko je kriv"? Jesu li problem loše ceste, manjak kontrole ili smo najveći problem upravo mi, vozači?

Sinoćnja teška nesreća na autocesti A3, u kojoj su život izgubile tri osobe, a više od trideset ih je ozlijeđeno, još je jedan šokantan podsjetnik na stanje na našim prometnicama. Autobus bosanskohercegovačkih registarskih oznaka zabio se u automobil koji je stajao nasred autoceste; navodno nakon prethodnog sudara. Samo nekoliko tjedana prije, dvije mlade žene izgubile su život jer su zaustavile vozilo na sredini autoceste i pokušale se u rikvercu vratiti zbog promašenog izlaza.

Nesreća kod Karlovca u kojoj je smrtno stradao i bivši hrvatski nogometni reprezentativac Nikola Pokrivač, dodatno je uznemirila javnost. Premda se dogodila na novoizgrađenoj cesti, s upitnim zavojima i signalizacijom, sve više stručnjaka ukazuje na prave uzroke; nestrpljivost, brzinu i impulsivnost za volanom. Slovenac zbog svoje nestrpljivosti je ubio sebe i još jednu osobu, no nismo ni mi, Hrvati, imuni na nestrpljivost i prekomjernu brzinu.

Da, u Hrvatskoj postoje dionice koje su loše održavane ili projektirane. No činjenica da stradanja ne jenjavaju ni na novim, sigurnim cestama ukazuje na dublji problem; manjak prometne kulture. U državi gdje se "gas do daske" smatra užitkom, gdje prestrojavanja bez žmigavca i vožnja tik iza drugog vozila nisu rijetkost, teško je govoriti o odgovornom ponašanju.

Nažalost, mnogi i dalje vjeruju da ih kvaliteta auta, nova autocesta ili brzina spašavaju vrijeme; zaboravljajući da nekoliko minuta brže nikad ne vrijedi jednog života. Mentalitet "žurim" i "znam što radim" dominira hrvatskim cestama, često sa smrtonosnim ishodima.

Citati poput "strpljenje je vrlina" i "moramo stati na loptu" dobro su poznati u našem društvu. Ali kad sjednemo za volan, te riječi nestaju; zamjenjuju ih živci, ego i potreba za dokazivanjem.

Policija može postaviti kamere, država može uvesti strože kazne, ali prava promjena mora doći iznutra; iz svijesti svakog vozača. Možda ne možemo kontrolirati kako voze drugi, ali možemo biti primjer. Jedan po jedan, dan po dan. Nećemo time zaustaviti sve nesreće, ali možda ćemo spriječiti onu jednu; onu koja bi mogla oduzeti nečiji život ili zauvijek promijeniti naš.

Prestanimo vožnju doživljavati kao utrku. Cesta nije ni poligon ni ispust frustracija. Ona je prostor u kojem svi dijelimo odgovornost... i živote.