Ova godina protekla je u znaku izbora – prvo predsjedničkih, a zatim i lokalnih. Predsjednički izbori su, prema nekim političkim analizama, trebali biti najava onoga što nas čeka na lokalnim izborima. Najavljivale su se promjene u mjestima gdje jedna stranka ili osoba godinama vlada, slabljenje vladajuće koalicije te promjena političke klime u Republici Hrvatskoj kakva nije viđena od osamostaljenja.

Naravno, do toga je moglo doći samo ako sami birači, stanovnici Republike Hrvatske, izađu na izbore, iskoriste svoju građansku dužnost i izraze mišljenje o svemu što se događa u državi. No, ono što redovito zaboravljamo jest sve izraženija apatija hrvatskog naroda prema politici, osobito u trenucima kada bi svi trebali biti mobilizirani. Ispada da birači jednostavno postanu bezvoljni kada dođe dan odluke, dan kada bi trebali izaći na izbore i dati svoj glas.

A kome to najviše odgovara? Velikim strankama i kandidatima koji su dugoročno na vlasti. Primjerice, u Brodsko-posavskoj županiji dugogodišnji gradonačelnik Mirko Duspara osvojio je preko 40 posto glasova (gotovo 15% više od protukandidata Tomislava Tekića), i to uz izlaznost od svega 35% birača.

Unatoč brojnim aferama, sumnjivim radnjama i 20 godina lošeg upravljanja Slavonskim Brodom, Mirko Duspara i njegove pristaše zadovoljno trljaju ruke i očekuju pobjedu u drugom krugu izbora – koji sve više nalikuju na formalnost.

Neki pomaci ipak se vide, primjerice u Vukovaru, gdje HDZ/DP koalicija i njihov kandidat Domagoj Bilić imaju neočekivano jakog protivnika u Marijanu Pavličeku iz Hrvatskih suverenista, iako se očekivalo da će nasljednik Ivana Penave lako pobijediti u toj “utvrdi” na istoku Hrvatske.

No nije samo Slavonija pasivna – cijela Hrvatska bilježi izlaznost nešto višu od 40% na lokalnim izborima, što je manje nego 2021. godine. Što to govori? Govori da ovakva situacija odgovara vladajućima, dugogodišnjim “šerifima” i starim licima – jer što je manje birača, to su veće šanse za njihovu pobjedu.

Demokracija ne počinje ni završava na dan izbora, ali bez aktivnog sudjelovanja građana; ona postaje samo formalnost. Apatija, nezadovoljstvo i cinizam možda jesu razumljivi, ali ne mogu biti izlika za pasivnost. Jer dok većina šuti i ostaje kod kuće, manjina odlučuje, i to često u svoju korist. Ako ne želimo da nas vode isti ljudi istim putem, promjena mora početi od nas samih. Ne na društvenim mrežama, ne za kafićkim stolovima; već na biralištima. Svaki neiskorišten glas je glas podrške onima koji se najmanje trebaju mijenjati.

I uspjeli su u svom naumu: od nas su napravili politički apatizirane građane, prepuštene sami sebi ili onima koji godinama upravljaju našim sredinama. A dok čekamo nove izbore, do tada svi zajedno sjedimo za računalima, na društvenim mrežama – i beskonačno kukamo o stanju u državi.