Biti vladar među pasivnima ne zahtijeva vještinu, već samo prisutnost. Upravo to najbolje opisuje trenutačnu političku klimu u Hrvatskoj, u kojoj dominacija HDZ-a više nije rezultat ideološke nadmoći, već odsustva stvarne konkurencije. Iako postoje iznimke poput platforme Možemo! koja djeluje na lokalnoj razini u Zagrebu, nacionalna politička scena ostaje zarobljena u zatvorenom krugu predvidljivih igrača bez stvarne snage ili volje za promjenu.

Stranke poput Domovinskog pokreta i MOST-a, koje su nekoć predstavljale potencijalnu prijetnju HDZ-ovoj političkoj dominaciji s desnog spektra, pokazale su se nepostojanima kad je došlo vrijeme za donošenje ključnih odluka. Načela su brzo pala u vodu pri prvom mirisu vlasti. Ivan Penava, Božo Petrov i Nikola Grmoja, primjerice, demonstrirali su ono što često viđamo u hrvatskoj politici – spremnost na kompromis pod svaku cijenu, i to ne u korist birača, nego vlastite političke koristi.

Još poraznija je situacija na lijevom spektru. SDP, nekoć glavni nositelj lijeve ideje u Hrvatskoj, danas djeluje kao blijeda kopija svojih nekadašnjih ambicija. Siniša Hajdaš Dončić, aktualni predsjednik stranke, samouvjereno najavljuje premijerske ambicije, iako su rezultati njegove stranke na lokalnim izborima bili porazni. Bez dogovora s Tomislavom Tomaševićem i platformom Možemo! u Zagrebu, SDP bi bio izbrisan iz karte političkog utjecaja u velikim gradovima. Njihova retorika i djelovanje otkako je Zoran Milanović napustio stranku svode se na prazne fraze i političku pasivnost.

Kritizirati vladajuće je lako, posebno ako ih se opisuje kao korumpirane, no prava snaga političke alternative leži u konkretnim idejama, vizijama i ljudima koji ih mogu provesti. A upravo to kronično nedostaje lijevo-centrističkoj opciji u Hrvatskoj. Umjesto autentičnih lidera, SDP nudi generične, karizmom osiromašene figure bez prepoznatljivog životopisa ili uvjerljivih rješenja.

Naravno, mnogi predstavnici vlasti nisu ništa bolji, ali razlika je u tome što su oni već izabrani. Građani su im, s pravom ili ne, dali mandat. No to ne govori samo o njima, već i o stanju društva; o manjku izbora, o populaciji koja se osipa, i o demokraciji koja se pretvara u puku formalnost.