Svi znamo da je hrvatska povijest vrlo bogata i prepuna običaja i tradicije koji su prisutni i danas. Primjerice, Sveti Josip, poočim Isusa Krista i zaručnik Djevice Marije, proglašen je 9. i 10. lipnja 1687. godine nebeskim zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, odnosno cijelog hrvatskog naroda. Tu je povijesnu odluku Hrvatski sabor donio jednoglasno, na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića. U protokolu zasjedanja zabilježeno je na latinskom: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske… jednoglasno je odabran.”

Običaj štovanja sv. Josipa u sjevernu Hrvatsku donijeli su isusovci u 17. stoljeću, a posebno su ga promicali kroz rad Sjemeništa sv. Josipa na Griču. Među brojnim štovateljima posebno se ističe isusovac o. Antun Puntigam, koji je sv. Josipu povjeravao sve svoje pothvate i tvrdio da nijedna molitva nije ostala neuslišana. Njegov primjer slijedili su i Petar Barbarić i p. Petar Perica, autor poznatih duhovnih pjesama "Zdravo Djevo" i "Do nebesa nek se ori", koji su također njegovali duboku pobožnost prema sv. Josipu.

Unatoč tome, svijest o Josipovoj zaštiti kroz povijest nije uvijek bila snažno prisutna u narodu. Ipak, nadbiskup Alojzije Stepinac 1940. godine ponovno je naglasio važnost tog svetca, uzdignuvši njegov blagdan na razinu zapovjednog u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Hrvatski biskupi su 1972. u Splitu istaknuli da odluka iz 1687. i dalje vrijedi jer se odnosi na cijeli hrvatski narod, a ne na povijesno kraljevstvo.

Danas je nacionalno svetište sv. Josipa smješteno u Karlovcu, u župi Sv. Marije Snježne na Dubovcu. U neovisnoj Hrvatskoj, 14. srpnja 2008., na ulazu u zgradu Sabora postavljen je reljef u čast ovog svetca – simbolično priznanje njegove trajne uloge u duhovnom i kulturnom identitetu Hrvatske.

Od saborske odluke 1687. do suvremenog štovanja – sv. Josip ostaje trajni simbol vjere i pouzdanja u hrvatskoj povijesti.