Od Požege i Vetova do svećeničkog puta

Novi župnik u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u Davoru, vlč. Željko Strnak, iza sebe ima više od tri desetljeća svećeničke službe, ali i životni put koji je, kako sam kaže, od početka bio obilježen nečim što nije lako do kraja objasniti ljudskim riječima.

Rođen je 1. kolovoza 1968. godine u Požegi, a odrastao je u Ovčarama, koje pripadaju župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Vetovu. Djetinjstvo i prve životne korake veže upravo uz taj kraj, obitelj i župnu zajednicu iz koje je kasnije izrastao i njegov svećenički poziv.

Osnovnu školu pohađao je u Vetovu, a potom od petog do osmog razreda u Kutjevu. Nakon završetka osnovne škole upisao je srednju školu u Požegi, tadašnji centar usmjerenog obrazovanja, da bi nakon drugog razreda otišao u Interdijecezansko sjemenište u Zagrebu, u Voćarskoj ulici, gdje je maturirao 1987. godine.

Nakon mature odlazi na služenje vojnog roka, najprije u Valjevo, a potom u Nikinjce, da bi 1988. godine upisao Katolički bogoslovni fakultet i bio primljen za kandidata Zagrebačke nadbiskupije kao bogoslov. Za đakona je zaređen 10. listopada 1993. godine, a đakonsku službu obnašao je u župi svetog Martina u Dugom Selu. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1994. godine u Zagrebu po rukama kardinala Franje Kuharića, zajedno s još 28 svećenika.

Od tada njegov svećenički put vodi kroz više župa i različitih sredina. Bio je kapelan u Zaprešiću, zatim u Požegi, potom župnik u Voćinu, Gaju i Antunovcu, dugih 14 godina u Orahovici, a od 2025. godine dolazi u Davor.

„Svećenički poziv je misterij“

Kada govori o vlastitom pozivu, vlč. Strnak ne govori o odluci koju je jednostavno donio, nego o nečemu što doživljava kao Božji zahvat i Božji izbor.

„Kad govorimo o svećeničkom zvanju, onda moramo reći da je to jedno otajstvo, jedan misterij. Tu dolaze do izražaja Kristove riječi: ‘Ne izabraste vi mene, nego izabrah ja vas’. U mojoj župi i mom selu bilo je i pobožnijih, i pametnijih, i ljepših, ali Bog u jednom trenutku izabere baš tebe“, govori.

Taj trenutak kod njega je bio vrlo konkretan i duboko urezan u sjećanje. Bilo je to 1984. godine, na Nedjelju Dobrog Pastira, četvrtu uskrsnu nedjelju, kada je njegov pokojni župnik Stjepan Miklobušec propovijedao o duhovnim zvanjima i o tome kako je jedna župa prepoznatljiva i po tome koliko je dala svećenika, redovnika i redovnica.

„Sjedio sam u crkvi i slušao tu propovijed. U jednom trenutku sam u sebi osjetio poziv. Nisam to nikome rekao. Proživljavao sam to u sebi. Budući da sam bio jedinac, to je stvaralo dodatnu težinu. Kako to reći roditeljima? Kako to objasniti?“

Taj put nije bio bez unutarnjih lomova, pa ni obiteljskih dvojbi. Roditelji su se, prisjeća se, dugo premišljali. Kao maloljetnik nije mogao otići bez njihova pristanka, a u jednom trenutku činilo se da od odlaska u sjemenište neće biti ništa.

„Otišao sam tada župniku i rekao mu da roditelji ipak nisu suglasni i da javi poglavarima u sjemenište da neću doći. No, u međuvremenu smo ponovno razgovarali i na kraju su ipak rekli: ‘Pođi’.“

Posebno mu je ostao u sjećanju dolazak u sjemenište, 1. rujna 1985. godine.

„Sjećam se pokojnog rektora patra Josipa Antolovića. Na ulazu u dvorište sjemeništa držao je veliku kuvertu i upravo je htio poslati moje dokumente natrag župniku u Vetovo. Kad sam mu rekao da sam ipak došao, to je bio trenutak koji se ne zaboravlja.“

Ljudi koji su oblikovali njegovu formaciju

Govoreći o godinama formacije, vlč. Strnak s poštovanjem se prisjeća onih koji su ga oblikovali i kao čovjeka i kao svećenika. Kroz dvije godine sjemeništa i šest godina bogoslovije, kaže, bilo je mnogo onih koji su ga usmjeravali, ohrabrivali i primjerom učili što znači živjeti vjeru.

„Kad bih ih sve nabrajao, to bi bio dug popis. Ali svakako se sjećam pokojnog rektora patra Josipa Antolovića, koji nam je uistinu bio kao drugi otac. Tu je i pater Petar Galauner, naš duhovnik, kod kojega si uvijek mogao doći, razgovarati, podijeliti svoje strahove i radosti. Uvijek su mu vrata bila otvorena.“

Uz njih, važnu ulogu imali su i profesori na bogosloviji i fakultetu.

„Nisu nam svjedočili samo znanjem, nego i vjerom. Kroz predavanja i osobni primjer približavali su nam živoga Isusa Krista.“

Svećeništvo između radosti i težine

U više od 30 godina službe susreo je, kaže, i mnogo lijepih i mnogo zahtjevnih trenutaka. No kad treba sažeti što je u svećeništvu najljepše, odgovor mu je vrlo jasan.

„Najljepše u svećeničkom pozivu jest to što ljudima možeš približiti i donijeti Boga. To se događa svakoga dana – u euharistiji, u sakramentima, u susretima s ljudima.“

Posebno govori o svakodnevici svećenika koja se sastoji od niza trenutaka u kojima prati vjernike kroz cijeli njihov život.

„Od krštenja djeteta, preko prve ispovijedi, prve pričesti, krizme, vjenčanja, pa sve do onih posljednjih trenutaka kad si uz bolesnika ili kad pratiš pokojnika na posljednjem ispraćaju. Svećenik je tu da se raduje s radosnima i plače sa žalosnima.“

Ipak, postoje i zahtjevniji dijelovi službe, osobito oni koji traže snalaženje u poslovima za koje, kako kaže, svećenici nisu stručno obrazovani.

„Možda je najteži dio ono što se tiče materijalnih radova, gradnje i obnove. Mi nismo završili građevinske fakultete. To je za nas nešto što radimo gotovo volonterski, usput, učeći od drugih.“

Prisjeća se dolaska u Voćin, gdje je zatekao razrušenu crkvu i započeo veliku obnovu.

„Kad mi je šef gradilišta rekao da za sljedeći tjedan nabavim armaturu i oplatu, ja iskreno nisam ni znao što točno trebam tražiti. Tek si izašao s fakulteta, tek si zaređen, a već se moraš snalaziti u poslovima o kojima nikada nisi učio. Ali uvijek se nađe netko tko zna, tko pomogne i uputi.“

Iskustva iz župa: najvažnije je imati čovjeka od povjerenja

Kroz sve župe u kojima je služio ostale su mu, kaže, brojne uspomene, ali i jedno iskustvo koje se stalno ponavlja – u svakoj zajednici postoje ljudi otvorena srca koji su spremni pomoći svećeniku i prihvatiti ga.

„Gdje god dođete, naići ćete na ljude koji vam žele pomoći, koji su spremni otvoriti vrata svoga doma i svoga srca. To svećeniku jako puno znači.“

Posebno se prisjeća Voćina 1999. godine, u vremenu kada su ratne rane još bile snažno prisutne.

„Crkva je bila sravnjena do zemlje, a došlo je mnogo ljudi, među njima i Hrvata s Kosova. Bili su siromašni, ali ono što im je još više trebalo bila je osoba povjerenja, netko s kim mogu razgovarati, podijeliti tugu, brige i vjeru. To me kao mladog svećenika jako nosilo naprijed. Nekada nisi morao ništa ni reći, dovoljno je bilo pokloniti vrijeme i slušati.“

Ta dimenzija slušanja i prisutnosti ostaje jedna od ključnih niti cijelog njegova pastoralnog rada.

Davor kao župa u kojoj se vjera živi

Dolazak u Davor za njega nije bio potpuno nepoznat teren. I prije premještaja poznavao je ovu župu, najprije preko kolega svećenika koji su iz Davora, a potom i kroz brojna dolaska na propovijedi, proslave i mlade mise.

„Davor je uvijek slovio kao župa u kojoj se vjera živi i prakticira. To sam ovdje i zatekao. Lijepo je doći i imati pred sobom ispunjenu crkvu, i djecom i odraslima i starijima.“

Upravo to, priznaje, ostavlja snažan dojam na svakoga svećenika. Mnoge je godine služio u sredinama gdje je na svetoj misi radnim danom bilo tek nekoliko ljudi, dok je u Davoru zatekao živu zajednicu, redovitost i ozbiljnost u vjerskom životu.

„To je velika radost za svećenika. To pokazuje da vjera ovdje nije samo običaj, nego stvarni život.“

Prvi radovi i konkretni planovi u župi

Iako je u Davor stigao relativno nedavno, već su započeti i prvi konkretni zahvati na crkvi, a župnik otvoreno govori i o planovima koji tek slijede. Ideja, kaže, ima mnogo, no za njihovu realizaciju trebaju ljudi, sredstva i vrijeme.

„Idejnih rješenja imam jako puno, ali mi trebaju izvođači radova“, govori sa smiješkom.

U kratkom vremenu koliko je u župi, već je započeta sanacija vlage u crkvi.

„Obili smo žbuku na vanjskim zidovima do visine cokla kako bismo pokušali sanirati vlagu u temeljima crkve. Često znam reći da je vlaga kao rak – kad se uvuče, teško je naći rješenje, ali moramo pokušati.“

Jedan od većih projekata koji slijede odnosi se na zvona.

„Naš drugi zacrtani cilj je nabavka i postavljanje novih zvona na župnoj crkvi. Prava su zvona 1916. godine skinuta, kao i u mnogim drugim crkvama, zbog ratnih potreba. Na njihovo mjesto došla su željezna zvona, a ona su sada na kraju svog vijeka. Jedno više ni ne funkcionira kako treba. Zato idemo u akciju nabavke novih zvona i njihova postavljanja.“

Čovjek nije samo tijelo, nego i duša

Govoreći o užurbanosti današnjeg vremena, vlč. Strnak upozorava da suvremeni čovjek često zaboravlja na ono najvažnije – na dušu.

„Danas svi govore da nemaju vremena, a onda sate i sate potroše na nebitne stvari. Čovjek mora osvijestiti da nije samo tijelo. U njemu postoji i nešto više – njegova besmrtna duša.“

Upravo zato, smatra, vjernik mora biti čuvar svoje duše.

„Ako izgubim svoju dušu, izgubio sam sebe. Moj je život promašaj. Duša je ono po čemu sam stvoren na sliku Božju, ono što me vodi prema Bogu i što u meni prepoznaje dobro i zlo.“

Na jednostavnim životnim slikama objašnjava i savjest kao prostor u kojem Bog progovara čovjeku – u radosti kada učini dobro i u nemiru kada učini nešto pogrešno.

„To je ono po čemu čovjek zna da nije svejedno kako živi.“

Slobodno vrijeme uz Savu i među ljudima

Iako svećenička služba rijetko ostavlja mnogo praznog prostora, vlč. Strnak i u Davoru nastoji pronaći trenutke odmora, najčešće u šetnji.

„Kad navečer sve završi, volim prošetati uz Savu, nasipom, prema igralištu ili groblju. Tu čovjek osjeti da se i tijelo i duša odmaraju.“

No ni tada, zapravo, nije posve sam.

„Tada često susretnem ljude koji također šetaju pa se malo zaustavimo i porazgovaramo. I to mi je lijepo.“

Dodaje kako mu je i sam razgovor s ljudima neka vrsta odmora.

„I prije podne zna doći dosta ljudi. Nekad nešto trebaju, nekad samo žele razgovarati. I to mi je, zapravo, isto dio slobodnog vremena.“

Jedan od njegovih hobija vezan je i uz glazbu.

„Znam svirati pa kad imam vremena, odem u crkvu i malo sviram.“

Najveća radost je saslušati čovjeka

Na samom kraju razgovora možda i najjasnije dolazi do izražaja ono što vlč. Željko Strnak vidi kao bit svećeničke službe. To nije samo liturgija, organizacija župnog života ili vođenje projekata, nego prije svega čovjek.

„Danas su ljudi preopterećeni, udaljeni jedni od drugih i premalo razgovaraju. Mnogi kažu da je najteže raditi s ljudima, ali meni je najveća radost kad nekoga mogu saslušati.“

U tome vidi i jedan od najvećih izazova današnjeg svećenika – imati vremena, strpljenja i otvorenosti za čovjeka koji dolazi.

„Često puta ljudima ne treba puno. Nekada ne trebaš reći gotovo ništa. Dovoljno je da si ih saslušao. I onda znaju reći: hvala vam što ste me saslušali.“

U tim riječima staje i njegova poruka novoj župi – da crkva nije samo mjesto obreda, nego i prostor u kojem čovjek mora osjetiti da nije sam, da ga netko čuje i da mu je Bog blizu.