Prošlo je 35 godina od jednog od najdramatičnijih trenutaka u raspadu bivše Jugoslavije, kada je Bogić Bogićević odbio podržati uvođenje izvanrednog stanja i time spriječio vojni udar koji je već bio pripremljen u vrhu Jugoslavenska narodna armija.

U politički napetom proljeću 1990. godine, suočen s generalima poput Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, Bogićević je izgovorio odlučno “ne”. Bio je to glas koji je nedostajao za aktiviranje plana kojim bi vojska preuzela vlast i pohapsila demokratski izabrane lidere u republikama – od Slovenije do Makedonije.

Računica Slobodana Miloševića bila je jasna: očekivao je podršku Bogićevića zbog njegove nacionalne pripadnosti. Umjesto toga, ostala je zapisana njegova rečenica koja je nadživjela vrijeme:

„Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji.“

Tišina politike i zaborav koji traje

Unatoč povijesnoj težini tog čina, godišnjica prolazi gotovo neprimijećeno. Izostaju institucionalna obilježavanja, rasprave ili podsjećanja na događaj koji je mogao promijeniti tijek povijesti.

Sugovornici bliski Bogićeviću tvrde kako razlog nije samo zaborav, već i nelagoda:
njegova politička dosljednost i moralna težina, kažu, ogoljuju slabosti današnjih elita.

Svjedoci vremena podsjećaju

Jedan od rijetkih koji su javno obilježili ovu godišnjicu je Nijaz Skenderagić, nekadašnji politički saveznik.

U objavi je podsjetio kako je odbijanjem vojne intervencije spriječen plan poznat kao RAM, kojim je vojska pod kontrolom Miloševića trebala izaći na granice zamišljene “Velike Srbije”.

Izbor koji je iznenadio i Beograd

Bogić Bogićević u Predsjedništvo SFRJ dolazi 1989. godine, naslijedivši Raifa Dizdarevića.

Na izborima dobiva povjerenje više od 600 tisuća građana, ispred kandidata poput Dragana Kalinića i Živka Radišića.

Beogradski tjednik NIN tada njegovu pobjedu opisuje kao iznenađenje i dokaz “nedokučivosti narodne volje”. No, mnogi su to vidjeli kao podcjenjivanje političke zrelosti Bosne i Hercegovine.

Drama prije izbora

Izborne okolnosti dodatno su pojačale napetost. Favorit izbora, Nenad Kecmanović, povukao se nakon afere u kojoj je optužen za kontakte sa stranim službama.

Unatoč pritiscima, pa i nagovaranju iz Beograda, odustao je od kandidature, čime se otvorio prostor za Bogićevićev uspon.

Čovjek koji nije izdao sebe

Bogićević nikada nije detaljno govorio o ključnim trenucima iz vojnog bunkera „Karaš“, ali njegova kratka poruka ostala je snažna:

„Može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe.“

Njegov politički i osobni put mnogi vide kao primjer integriteta u vremenu raspada vrijednosti.

Od priznanja do poniženja

Paradoksalno, najteže trenutke nije doživio u vrijeme političkih lomova, već kasnije – unutar vlastite političke opcije.

Bliski suradnici tvrde da su ga upravo stranački kolege marginalizirali, kulminirajući neuspjelim izborom za gradonačelnika Sarajeva, što je ostalo upamćeno kao politički skandal.

Autor i svjedoci tog vremena opisuju ga kao “čovjeka – stećak”: stabilnog, dostojanstvenog i otpornog na pritiske koji bi mnoge slomili.

Nasljeđe koje ne blijedi

Iako ga dio političke scene pokušava gurnuti u zaborav, ostaje činjenica da je Bogić Bogićević jednim glasom spriječio scenarij koji je mogao značiti kraj demokratskih procesa u Jugoslaviji.

U vremenu kada politika često djeluje lišena vrijednosti, njegova odluka i danas služi kao rijedak primjer da su principi, čak i u najtežim okolnostima, mogući – i presudni.