U javnom prostoru Hrvatske i dalje se vodi iscrpljujuća i često ideološki obojena rasprava o dvama simbolima nacionalne tragedije – Jasenovcu i Bleiburgu. No, kako ističe kolumnist Ivan Hrstić, osnovno pravilo trebalo bi biti jednostavno: žrtve se ne prebrojavaju selektivno, niti se zločini međusobno opravdavaju.

Bez relativizacije i bez „miješanja kostiju“

U Jasenovcu, poručuje Hrstić, nema mjesta za ubacivanje drugih povijesnih narativa, pa tako ni za žrtve komunističkog režima. No jednako tako, upozorava, ne smije se dopustiti da se taj zločin koristi kao trajni argument kolektivne krivnje hrvatskog naroda.

S druge strane, Bleiburg zahtijeva jednaku razinu pijeteta. Likvidirani, ističe autor, pred zakonom su nevini, bez obzira na moguće moralne ili povijesne kontekste. Njihova smrt ne može se opravdavati zločinima počinjenima drugdje.

Revolucionarno nasilje, a ne osveta

Hrstić naglašava kako likvidacije nakon Drugog svjetskog rata nisu bile čin osvete, već sustavna eliminacija potencijalnih političkih protivnika. Takav obrazac, tvrdi, bio je tipičan za staljinistički model uspostave vlasti i dugotrajnog totalitarizma.

U tom kontekstu, odgovornost za te zločine pripisuje tadašnjim antifašističkim strukturama, upozoravajući da dio tog nasljeđa i danas ostaje neraščišćen.

Političke poruke i propuštene prilike

Kolumna se dotiče i suvremenog političkog konteksta, kritizirajući javne aktere zbog nedostatka jasnih i dosljednih poruka. Posebno se problematizira izostanak snažnog državničkog stava koji bi jasno osudio svaku vrstu relativizacije zločina.

Poruka koju Hrstić smatra ključnom mogla bi stati u jednostavnu rečenicu: dosta je opravdavanja jednog zločina drugim.

Istina koja boli

Bez obzira na brojke, zaključuje autor, karakter zločina ostaje nepromijenjen. Deseci tisuća ljudi ubijeni su zbog identiteta, pripadnosti ili političke procjene, a takve činjenice zahtijevaju jasno i nedvosmisleno suočavanje.

Društvo koje to ne učini, ostaje zarobljeno u prošlosti – i podložno ponavljanju istih podjela.