Vukovarac Šimun Hrgović mlada je zvijezda Hajduka, ali ne i jedini borbeni član obitelji. Tata Ivica hrvatski je branitelj i jedan od heroja Trpinjske ceste, gdje i danas živi u obiteljskoj kući u kojoj su svi, oduvijek, žestoki hajdukovci....

Fotografija 19-godišnjeg Vukovarca ušla je tada u povijest splitskog kluba, a nastala je na slavnom Westfalenu gdje su Hajdukovi juniori, pod vodstvom trenera Marija Budimira na penale izbacili Borussiju Dortmund iz Lige prvaka i ušli u društvo najboljih klubova, vratili Hajduk i hrvatski klupski nogomet u sam europski vrh.

Slavlje juniora na ogradi s tisućama torcidaša nakon utakmice ostalo je upamćeno kao projekcija svega onoga što Hajduk treba biti, a Hrgović je bio tu, jedan od najboljih na terenu. Na finalom turniru u Ženevi, u utakmici za finale protiv Milana, bio je apsolutni junak prvo je spasio čisti gol, a onda i zabio gol koji je potvrdio pobjedu i Hajdukovo slavlje za povijest.

Šimun Hrgović

Dida Luka kupio mu je prvu loptu čim je prohodao, veliki dio djetinjstva Šimun je proveo uz njega i baku u Vukovaru. Nažalost, dida nije dočekao da ga vidi kako zabija Milanu. Ni kako prvi put, uz golemu podršku starijih igrača iz svlačionice, debitira za Hajduk na Poljudu. U prvu momčad uveo ga je trener Mislav Karoglan, protiv Varaždina u 75 minuti, nakon što ga je povukao iz Solina, gdje Šimun skuplja minute na dvojnoj registraciji. Kada se ozlijedio Dario Melnjak, a Hajduk je na lijevoj strani ostao samo na Diallu, Karoglan je pozvao mladića kojemu je bio trener i u kadetima te ga je upravo on prekomandirao iz veze na poziciju beka koju danas igra.

S njim sam posebno vezan. Prije svega, Šimun je krasno dijete.

Sigurno je i da nije jedini ''borbeni'' član u obitelji Hrgović. Otac Ivica jedan je od junaka Trpinjske ceste, čovjek do kojeg je asistenciju za Večernji list odigrao Miroslav Bičanić i spojio nas s ocem mladog hajdukovca u posebno teškom tjednu u kojem se obilježavaju najtužniji datumi hrvatske prošlosti, među njima i pad Vukovara i Škabrnje.

Ranjen sam u direktnom okršaju metkom u vrat. Tjedan dana bio sam u komi. Kažu da postoji knjiga ''Ranjavanje od milijun dolara'', ali je trebala biti o meni. Bilo pa prošlo, odradio sam svoje.

Bio je u takvom stanju da su ga u plahti bacili među leševe, nisu mislili da je živ, ali Ivica Hrgović je ustao. I izvukao živu glavu legendarnim Kukuruznim putem koji je tijekom bitke za Vukovar bio je jedini put koji je spajao grad s teritorijem koji je kontrolirala Hrvatska vojska. Postao je put spasa kada je JNA tenkovima i vojskom blokirala vukovarsku obilaznicu. Zemljana staza kroz kukuruze bila je jedina "cesta" koja je spajala Vukovar s ostatkom Hrvatske, a heroji „Kukuruznog puta” osiguravali su dopremu oružja, hrane i lijekova, vodili su konvoje, izvodili ranjenike i civile iz Vukovara, kao i branitelje u Vukovar.

Branitelji vodiči koji su kasnije i bez ikakve zaštite branili put neki su od najvećih heroja obrane Vukovara, a među junacima "Kukuruznog puta" bio je i Vjekoslav Čuljak koji je Ivicu Hrgovića spojio s još jednim Slavoncem koji je branio Hrvatsku Mirom Bičanićem, nekadašnjim igračem Osijeka, Zagreba, Duisburga, koji tri godine skrbi i karijeri mladog Šimuna i zastupa ga, a poznato je da je već odgojio brojna imena te ima posebne zasluge za veliku karijeru nekih od najvećih hrvatskih igrača poput Marcela Brozovića.

Bio je najbolji igrač u Cibaliji, a Ivica je došao do mene preko Vjeke Čuljka, legende obrane Vukovara, povezali su nas preko braniteljskih veza. Bilo je to baš na prijelazu Šimuna u juniore. Sada ipak odrađuje najteži prijelaz, iz juniorskog u seniorski nogomet i mi smo, putem koji je prošao i Pukštaš, odlučili da skuplja minute u Solinu. Mislimo da je to dobar put pripovijeda nam Bičanić.

Otac Ivica ponosan ja na sina, ali i na dvije kćeri.

Sretni smo, obiteljski smo veliki hajdukovci. Moj otac Luka je iz Satrića, iz Dalmatinske zagore, za poslom je došao u Vukovar. Kuću sam napravio na Trpinjskoj cesti, oženio se i danas živim ovdje.imun ima dvije starije sestre, one su trenirale rukomet, ali su se u srednjoj školi odlučile dalje za fakultet, obje su završile i na to smo jako ponosni. A Šimun, on je uvijek više bio nekako lud za nogometom pripovijeda Ivica Hrgović.

A o ratu ne pričamo baš u detalje, iako Šimun sve to ne može izbjeći: Djeca su upila dosta, ljudi znaju, uvijek nešto pitaju, obilježavaju se obljetnice u školama, sve je posebno tiho.

Težak je tjedan za cijelu Hrvatsku.

Izoliram se, maknem se od priča. Odem u kolonu, ali više sam se okrenuo obitelji, nisam u tim nekim krugovima.

Kada je došao poziv Hajduka, sa Šimunom je preselio u Split i živio je s njim dok nije napunio 18 godina.

Ispalo je, srećom, da sam to mogao, kad je postao punoljetan ja sam se vratio kući. Volio bih, kada pričamo o njegovu nogometnom putu, spomenuti Matu Radića koji je jako važan, on je dolazio iz Splita k nama u Vukovar, puno smo razgovarali i donijeli smo odluku da odemo u Split.

I tako je, nakon osmog razreda osnovne škole, u Hajduku nastavio put kojim je krenuo u Radničkom iz Vukovara kao sedmogodišnjak, zabio je dva gola Cibaliji u jednoj utakmici i sljedećih šest godina otac ga je morao voziti u Vinkovce na trening.

I onda je Mate došao po njega, a svakako ću spomenuti trenere koji su s njim radili u Hajduku: Sinišu Šegovića, Karoglana i Budimira, uz svakog je napredak bio očit, kaže otac Hajdukove nade, a Miro Bičanić dodaje: Ta djeca su pokazala talent, ali lovom na rezultat jasno je da to više nije samo talent, a ni djeca. Volio bih vidjeti više juniora u prvoj momčadi Hajduka, umjesto polovnih, često preplaćenih stranaca, kakvih je krcat HNL. Igrači poput Hrgovića na lijevoj strani ili Nike Sigura na desnoj mogu sve, pa i više od nekih stranih igrača koji su se dovodili...