Kraj listopada 1995. Hrvatsku je zatekao u osjetljivom povijesnom trenutku. Nakon vojnih pobjeda, zemlja je ušla u rano poraće, a politički cilj bio je jasan: bez novog krvoprolića vratiti još jedini okupirani teritorij – istočnu Slavoniju. Iako vojna akcija nikad nije isključena, realnost je pokazivala da će se odluka o sudbini tog područja donositi na sasvim drukčijem frontu: u sferi psiholoških operacija, obavještajnih manevra i međunarodne diplomacije.

Psi-ops kao produžetak Oluje

Hrvatske obavještajne službe tada su u potpunosti nadzirale komunikacije lokalnih Srba, što je omogućilo vođenje sofisticiranih operacija dezinformiranja. U kombinaciji s propagandnim pritiscima i plasiranim “tajnim popisima” ratnih zločinaca, stvaran je nemir, panika i raspad povjerenja u vlastito vodstvo. Na te operacije, pokazat će se, nisu nasjeli samo lokalni srpski čelnici, nego i strukture CIA-e koje su Washington izvještavale da Hrvatska navodno posjeduje rakete dometa do Beograda.

U takvom ozračju svjetske agencije danima su izvještavale o pripremama Hrvatske vojske za novu ofenzivu, što je diplomatskim nastupima predsjednika Franje Tuđmana davalo dodatnu težinu.

Otpor u Osijeku, zamor u Beogradu

Dok je američka diplomacija 27. listopada finalizirala nacrt mirovnog plana za BiH, predviđajući i razgovore o istočnoj Slavoniji, hrvatsko-srpski pregovori planirani za dan poslije u Osijeku propali su jer srpska delegacija nije došla. Glavni pregovarač Milan Milanović tvrdio je da su ponuđena rješenja “neprihvatljiva”, dok je lokalno vodstvo i dalje vjerovalo u Miloševićeva obećanja i podršku iz Beograda.

Dodatnu konfuziju izazvala je izjava američkog državnog tajnika Warrena Christophera koji je poručio da bi se sankcije Srbiji mogle suspendirati nakon dogovora o BiH – što je dio srpskog vodstva pogrešno protumačio kao znak da mogu zatezati pregovore.

Hrvatska vojska spremna, a Srbi pucaju iz nemoći

U Zagrebu su se tih dana odvijali tihi, ali ključni razgovori: Hrvoje Šarinić, Peter Galbraith i Thorvald Stoltenberg dogovorili su da daljnjih lokalnih pregovora neće biti prije Daytona. Ako rješenje ne padne za pregovaračkim stolom – Hrvatska vojska spremna je djelovati.

Srpski odgovor bio je signal slabosti: 30. listopada general Dušan Lončar pozvao je na rat i “obranu srpskog teritorija”, što je praćeno pucnjavom iz Baranje prema Osijeku. Istoga dana bosanski su Srbi napali šire dubrovačko područje. Bio je to, rekli bi mnogi suvremenici, posljednji bijes poraženog agresora.

Na putu prema Daytonu

Uoči odlaska na mirovne pregovore 31. listopada, predsjednik Tuđman dao je jasne upute: Hrvatska vojska mora biti u punoj pripravnosti, a obavještajna zajednica dodatno pojačati psihološke operacije kako bi se stvorio dojam da ofenziva može početi svakog trenutka.

U Daytonu su se ubrzo našli svi ključni akteri – Tuđman, Milošević i Izetbegović – svatko s vlastitim kartama, ali Hrvatska s jednom posebno snažnom: pobjedničkom vojskom i inteligentnom obavještajnom strategijom koja je već promijenila tijek rata.

Srbi u Daytonu – došli potpisati ono što su izgubili na terenu

Posljednje granate i rafali ispaljeni prema Osijeku i Dubrovniku bili su samo grubi podsjetnik na nemoć lokalnih srpskih struktura. Hrvatska je u Dayton ušla kao strana koja je nadzirala situaciju na terenu i vodila odlučnu diplomatsku igru. Srpska strana, unatoč pokušajima održavanja privida snage, došla je potpisati ono što je već izgubila: plan koji je zauvijek srušio mit o “granici Virovitica–Karlobag”.

Između ponižavanja poraženog protivnika i davanja prostora za novi revizionizam, međunarodna je diplomacija izabrala hladnu pragmu – Dayton kao model u kojem nitko nije zadovoljan, ali svi moraju prihvatiti.

U takvim okolnostima stvoreni su temelji za mirnu reintegraciju istočne Slavonije, jedan od najuspješnijih hrvatskih političko-sigurnosnih projekata nakon završetka rata – projekt koji je počeo mnogo prije Daytona, u tihim uredima hrvatskih obavještajaca i u precizno vođenom ratu živaca.

Hrvatska izvještajna služba (HIS) iz Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) Republike Hrvatske surađivala je s američkim obavještajnim službama u pripremi mirovne konferencije  koja je rezultirala mirnom reintegracijom istočne Slavonije i Daytonskim sporazumom  Razmjena obavještajnih podataka omogućila je da predsjednik dr. Franjo Tuđman izvrši dodatni pritisak na američke pregovarače koji su na temelju tih podataka mogli slomiti srpske pregovarače, Slobodana Miloševića i generale Vojske Jugoslavije.

Hrvatska obavještajna zajednica uspješno je elektroničkim izviđanjem nadzirala tajne komunikacije Vojske Jugoslavije s 11. slavonsko-baranjskim korpusom SVK pa iznenađenja za predsjednika dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška u pripremi mirne reintegracije nije bilo.