Rat i mir

Joakim Turinski: posljednji prognanik Domovinskog rata

Joakim Turinski: posljednji prognanik Domovinskog rata
Ante Čizmić/Cropix

Branio je Vukovar, preživio najteže bojišnice, a danas kao teški invalid živi u urušenoj baraci u Prugovu

Papa milosrđa i ulica s gorkom ironijom

Kada je papa Ivan Pavao II. 1987. godine sjeo za stol s beskućnicima u Vatikanu, svijet je ostao zatečen. Bio je to prvi put da jedan papa suvremenog doba jasno pokaže komu daje prednost – onima na dnu. Vjerovao je da će ga, jednom, netko pitati zašto je razgovarao s moćnima, a zanemario najslabije.

Danas njegovo ime nose trgovi i ulice diljem svijeta. Jedna od njih prolazi i kroz Prugovo, selo u općini Klis. No upravo u toj ulici, na broju koji gotovo nitko ne primjećuje, živi čovjek čija sudbina pokazuje koliko su riječi i stvarnost ponekad daleko.


Branitelj koji je preživio rat, ali ne i mir

Joakim Turinski, hrvatski branitelj ukrajinskih korijena, za sebe kaže da je posljednji hrvatski prognanik. Rođen u Vojvodini, školovan i zaposlen u Slavoniji, obiteljski život započeo je u Osijeku, a zbog bolesti djeteta preselio se u Split. Tamo ga je dočekao rat.

Mobiliziran od JNA, uspio je pobjeći i odmah se priključio Hrvatskoj vojsci. Od proljeća 1991. do završnih operacija sudjelovao je na najtežim bojištima – među ostalim i u obrani Vukovara. Iz obruča se izvukao u posljednji trenutak.

Rat je preživio. Posljedice – nije.


Obećana država i zatvoreni krug

Nakon rata ostao je u Kninu, vjerujući obećanjima da će branitelji dobiti priliku za normalan život. Dodijeljen mu je smještaj i prostor za radionicu. Želio je raditi, ne povući se, nastaviti ono što je radio cijeli život.

No godine su donijele ovrhe, dugove, sudske sporove i gubitak svega što je pokušao izgraditi. Sustav se polako zatvorio oko njega.

U Kninu je upoznao Biserku Podgorelec, frizerku iz Čakovca, i ona je u taj grad došla na poziv države. No zbog neriješenih vlasničkih odnosa ostala je bez prava na smještaj. Kupili su staru kuću, ali bez dozvola – ni tu nisu mogli ostati.


Baraka kao jedini dom

Povratak u Prugovo bio je posljednja opcija. Danas žive u drvenoj baraci, nekadašnjoj radionici, bez osnovnih uvjeta za život. Krov je urušen, kiša se slijeva unutra, pod je propao, a sanitarni čvor nalazi se izvan objekta.

Joakim je gotovo nepokretan, s teškim posljedicama smrzavanja iz rata i dijagnozom PTSP-a. Svakodnevno uzima desetke lijekova. Prima invalidsku mirovinu, ali velik dio odlazi na dugove i participacije.

„Imamo malo, ali živimo“, kaže tiho.


Dostojanstvo koje ne traži milostinju

Biserka se o njemu brine svakodnevno. Kuha, sprema zimnicu, nudi gostima ono što ima. Ne želi se fotografirati. Ne želi sažaljenje.

„Nismo gladni. Radije dajemo nego tražimo“, ponavlja.

U toj baraci ima više topline nego u mnogim kućama s puno većim primanjima. Ali toplina ne zaustavlja vlagu, hladnoću ni godine koje dolaze.


Društvo koje se brzo zaboravlja

Ova priča nije iznimka – ona je simptom. Dok se obilježavaju obljetnice i govore velike riječi, ljudi koji su nosili teret rata ostaju na rubu. Njihove potrebe ne određuju prioriteti, nego politika, nadležnosti i tišina.

U Ulici pape Ivana Pavla II. ironija je gotovo bolna. Ime koje simbolizira milosrđe stoji iznad života koji je sve, osim milosrdan.

Joakim i Biserka ne traže luksuz. Samo krov koji ne prokišnjava i dostojanstvo koje su, davno, već zaslužili.