Ta mi je misao odmah pala na pamet kada mi je u ruke došla Analiza trendova u vinarstvu iz perspektive hrvatskih potrošača, provedena u studenom 2021. na reprezentativnom domaćem potrošačkom uzorku po spolu, dobu i regijama i to online anketom na populaciji od 18 do 75 godina.

Dakle, svježi ili taze dokument poduprijet argumentiranim podlogama, koji su pripremili zagrebački ured konzultantske agencije BlueRock Consulting i istraživačke tvrtke Improve, Research & Analytics također iz Zagreba.

U Hrvatskoj se potrošnja vina smanjuje još od 2015., a uslijed pada konzumacije alkohola u pandemiji, vino je zadržalo udio na 25%, istakla je Senka Brajović s Teom Braovićem iz Improve-a .

Brajović je posebno ukazala da je Hrvatska najveći uvoznik i lider uvoza stranih vina u regiji, koji na razini od 249.000 hl u 2019. doseže čak 27% domaćeg tržišta vina. Svaki peti potrošač u Hrvatskoj je, dakle, sklon stranim vinima.

Zaoštravanje konkurentske bitke

I to u trenucima, kako upućuju Emanuel Tutek i Andrej Šimatić iz BlueRock Consultinga, kada na svjetskom tržištu dolazi do zaoštravanja konkurentske bitke između s jedne strane vina i drugih izravnih i neizravnih konkurentnih pića i napitaka te s druge, međusobno između proizvođača i ponuđača vina, posebice kada je riječ o konkurentskom odnosu između tradicionalnih proizvođača vina i novo razvijajućih tržišta vina.

Dok je proizvodnja vina u Hrvatskoj počela padati još 2015. u svijetu je pad proizvodnje vina krenuo tri godine kasnije tj. od 2018. sa 294 milijuna hl na 250 milijuna hl u 2021.

Potrošnja vina se pak sa 244 milijuna hl u 2018. smanjila na 233 milijuna hl u 2020.

Kad već govorimo o stranim vinima u Hrvatskoj, 29% bijelih stranih vina piju žene. Kod mladih do 35 godina čak 29% pije strana bijela, a 32% strana crna vina. Geolokacijski gledano najveći potrošači su stanovnici Zagreba te Sjeverne Hrvatske gdje oko trećine stanovništva pije strana bijela i crna vina.

Među razlozima odabira stranih vina su znatiželja (žele probati nešto novo, što je donekle razumljivo), niže cijene (što potrošači tumače osjećajem bolje vrijednosti za novac) , atraktivnijim izgledom etiketa (što mi je manje razumljivo, jer je značajan broj domaćih eminentnih vinara već dosegao zavidnu razinu u dizajnu vizualnih identiteta svojih proizvoda) i zadnje, a ne posljednje tvrdnje da su strana vina lakša odnosno pitkija.

A kad je o majoritetu dinamike potrošnje riječ, ni tu situacija nije blistava.

Najveći dio potrošača kupuje vino jednom mjesečno, 82% od njih u pravilu 2,25 l u jednoj kupovini. (Bojim se da tu preteže raširena prodaja vina u tzv. kanisterima.), obzirom da daljnji nalazi pokazuju da su orijentirani prema jeftinijim vinima (22% po prodajnoj cijeni do 30 kuna, 27% po 30 do 40 kuna, a 21% po 40 do 50 kuna po boci ili butelji).

Što se sorti tiče, nema iznenađenja. Čak 50% potrošača preferira Graševinu, 39 % odabire Malvaziju i to u Istri, Primorju, Gorskom kotaru te Dalmaciji (70%), a za Plavac se odlučuje 42% s tim da mu je sklonija populacija od 50 godina naviše (62%) i naravno potrošači u Dalmaciji (56%).

Davor Zdjelarević, winemaker i stručnjak, koji je kao privatni poduzetnik u vinarstvu od 1985. odnosno svoje osamnaeste godine, analitički na naš upit za ovu priliku obrazlaže :

Riječ je o miksu za hrvatsko vinarstvo i time posredno i za hrvatski turizam nepovoljnih faktora. Hrvatski proizvođači vina, bez obzira na naoko vidljive napretke u razvoju kvalitetnih proizvodnih standarda, zahvaljujući primarno dobroj tzv. turističkoj sezonalnoj prodaji na kućnom pragu (u pravilu oko 60%, op.a.), nažalost uopće ne promatraju dovoljno pozorno što se događa na vanjskim tržištima. Velika konkurencija pivarskog sektora i drugih vrsta trendovskih hit ljetnih pića te napose neinventivnost u diversifikaciji proizvoda u smislu pakiranja poput primjerice razvoja kategorije pjenušaca jeftinijeg cjenovnog ranga ili kategorija wine in cans, wine in tube i slično glavni su problem pada potrošnje hrvatskih vina. Drugi veliki problem stvara sve veća pojavnost vina jeftinih cjenovnih kategorija kako iz susjedstva tako i iz svijeta, koja kvalitetom i niskom cijenom nadilaze domaće standarde uključivo i domaće razine proizvodnih troškova. Naime, tehnološki standardi nasada u Hrvatskoj zaostaju za svjetskim, napose za Italijom kao vodećom europskom vinskom silom. U Italiji je učinak prinosa u proizvodnji bazičnih vina na nivou od 20 do 35 tona grožđa po hektaru strojnom obradom, dok je u Hrvatskoj to na razini od maksimalnih 10 do 15 tona po hektaru. To je svega 50 % standarda, koji ostvaruju talijanski vinari. Hrvatska zakonodavna nomenklatura nažalost i sama time postaje suučesnik u takvoj destrukciji, pošto je zakonom ograničila prinose. Takvih pravila nema u Italiji, Bosni, Makedoniji, Kosovu, Bugarskoj. Dodamo li svemu tome i dugogodišnji trajni pad osobnog standarda prosječnog hrvatskog građanina, nemamo se čemu čuditi.

Poslovična nezainteresiranost dijela hotelijera i ugostitelja

Kad to čujem, uhvati me uvijek neumitni retro čemer. Vjerojatno potiče od sjećanja na moje prve poslovne dane u nekad poznatom, a danas ugašenom riječkom Istravinu, ondašnjem proizvođaču vina, jakih alkoholnih i bezalkoholnih pića.

Dobro se sjećam kako su naša tadašnja predavanja i prezentacije garnirani višemetarskim izložbenim stolovima izazivala kod ondašnjih turističkih radnika poslovično malu zainteresiranost. Dolazili su na ovakve susrete, znali smo reći, kao po partijskom zadatku, doživljavajući ih više kao tlaku, a rijetko kao profesionalno uzdignuće. Natoči što imaš i kako imaš, i kreći prijatelju dalje, bilo je i ostalo za mnoge od njih i dalje ključno nepisano pravilo.

Stoga ne čudi da čak 51% hrvatskih potrošača i danas miješa bijelo vino sa mineralnom vodom, a 33% crno vino sa kolom ili vodom.

Dakle, hrvatska vina ni tada, a ni sada nisu uživala niti uživaju tretman u HoReCa kanalu kakav zaslužuju. Čast onoj rijetkoj skupini ugostitelja i hotelijera, koji tome posvećuju odgovarajuću pažnju te trajno i sustavno educiraju sebe i svoje suradnike svjesni specifične težine i važnosti domaće vinske komponente kao segmenta u mozaiku ukupnog destinacijskog doživljaja.

Danas ih ima malo više nego prije, ali je utisak da ipak većina hotelskih i restoranskih vinskih lista nije posložena po optimalnoj lokacijskoj asortimanskoj formuli: obvezna destinacijska izvornost (ne manje od 30%) s lokaliteta na kojem gost boravi + nacionalna širina sa zastupljenošću vina iz svih hrvatskih vinskih regija, već je primarno skrojena po pjesmama po željama hrvatskih veletrgovaca i distributera.

A autentični hrvatski destinacijski vinski footprint je jednako važan kao i gastronomski te općenito prirodni i kulturološko atrakcijski. To je, između ostalog, pitanje naše turističke opstojnosti i ponosa u širem i užem smislu.

Koliko znam, nema baš hrvatske Malvazije, Graševine i Plavca na francuskoj Azurnoj obali, talijanskom Capriju ili pak grčkom Santoriniju.

Trebamo se opravdano zamisliti da li je racionalno da ulažemo svoje državne i kompanijske novce i ne mali organizacijski destinacijski napor u promociju na inozemnim tržištima da bi potom putem domaćeg turizma kao mega prodajnog kanala promovirali i prodavali strana vina! I još štošta drugog u ne baš malom relativnom udjelu. Uozbiljimo se!

Nada umire zadnja

Ima li nade za nas, pjevaju Dražen Zečić i Anđela Kolar u svojevremeno poznatom hitu.

Možda ima, a možda i bude! Prof. dr.sc. Ćuro Horvat, konzultant, zaziva u ovom slučaju intenzivniju i sustavniju domaću edukaciju i time razvijanje vjernosti domaćih potrošača prema hrvatskim vinima kao preduvjetu za daljnju potrošnju inozemnih gostiju.

Josip Pavić u trostrukoj ulozi predsjednika Nadzornog odbora Erdutskih vinograda, predsjednika Regionalne organizacije vinara i vinogradara Slavonije i Hrvatskog Podunavlja Udruga Graševina Croatica i predsjednika Udruženja vinarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori staloženo pak poručuje da relevantne odgovore i konkretna usmjerenja na mnoga od postavljenih pitanja treba dati u njihovom primjeru Strategija Slavonije i Hrvatskog Podunavlja kao vinske regije na kojoj se upravo radi, a u sklopu koje se u prvoj fazi razrade projekta predviđa intenzivnije zaživljavanje i razvijanje eno-gastro turizma radi približavanja vina tržištu.

Nade, dakle, ipak ima. Uostalom, nada, kao što to narod zna reći umire ipak zadnja!