Pitanje pjesnika i identiteta

Sa svih strana žele nas uvjeriti da je umro Pjesnik. Ponajveći. Hrvatski. U Progonstvu. Zločesti Hrvati opet nekog otjerali! Ta molim vas. Je li Goran Babić bio veliki pjesnik? Možda. U maloj bari doista ne moraš biti veliki krokodil. No mnogo je škakljivije pitanje je li on bio – hrvatski pjesnik. Može li hrvatski pjesnik biti onaj koji se Hrvatske a priori odriče? Jedan Povjesničar koji se i sam javno hvalio da mu Hrvatska ništa ne znači, želi nas uvjeriti da je često zabrinuto pitao Babića nedostaje li mu Hrvatska. Baš. Vjerojatno uz dozu hihoćućeg sarkazma koju nam nije prenio. Babić mu odgovara da mu nedostaje – more. Nekadašnji Jugoslaveni uglavnom su nostalgični prema vlastitoj prohujaloj mladosti, dok se ovi današnji, tvrdokorni, ne odriču svega onoga zbog čega je ta tvorevina propala.

Ideologija i književna scena

Da je bio lukaviji, Pjesnik se mogao uhljebiti na Filozofskom, gdje bi dobio nečastivu priliku preoblikovati generacije mladoustaša te redovito ubirati ustaške kune. No Babić je bio od onih rigidnih, partijski komesar za kulturu koji nije birao stihove kad je trebalo osuđivati pojave i nedrugove. "Umro je pjesnički velikan, koji je godinama prije rata slutio da nam dolazi apokalipsa i jasno vidio povratak ustaštva kad to mnogima nije bilo ni u primisli", vergla Povjesničar. Prava istina je da je Babić u svima koji su u sebi uzgajali trag nacionalnog hrvatstva vidio – ustaše. Drugi panegiričari tvrde da je Babić umro u progonstvu, pokušavaju tako Hrvatskoj prilijepiti tu rigidnost, iako je jasno da je okretanje leđa domovini bio njegov osobni cjeloživotni izbor. Njegova prava domovina nestala je u vihoru rata, a RH kao takvu nije htio. Babić se od fantomske Nezavisna Država Hrvatska demonstrativno utekao ni više ni manje nego nimalo fantomskoj Republici Srbiji. U Hrvatskoj je ustaše vidio svuda oko sebe, a četnici mu nisu javno smetali – glavno da nema ustaša.

Slučaj Šreter i posljedice javnih prozivki

Više nego po ijednom stihu, Babić ostaje upamćen kao pokretač hajke na dr. Ivan Šreter, kojeg je prokazao kao narodnog neprijatelja samo zato što je "penzionisanog oficira JNA" teško uvrijedio time što mu je u karton upisao "umirovljeni časnik"! Orwellovskog ljeta samoupravnog socijalizma 1984. to je dovoljno da barem na koji tjedan završiš u zatvoru. "Taj jezik je – jezik na smrt!", prozivao je Babić. Šretera, istinskog mirotvorca o kojemu tek čekamo filmove, sedam godina kasnije u Bučju mučki će umoriti oni koji su se nadahnjivali takvim hajkama.

Sukob s Gotovcem

No magnum crimen dogodio se 1981. kad je Vlado Gotovac, stvarni Veliki hrvatski Pjesnik i Veliki Čovjek, osuđen na dvije godine zatvora nakon što ga je Babić optužio kao kleronacionalista i neprijatelja revolucije. Na tezulji je, dakle – ljudska Ništica suprotiva ljudskom Apsolutu.

Umjetnost i karakter

Obično se držim one "o pokojnicima samo ono što je bilo dobro", no kad se maše nekritičkim hvalospjevima, reagiraš ne na uljepšanu biografiju pokojnika koji se više ne može braniti, nego na motive panegiričara. Da, Pjesnik ne mora biti velik da bi bio hrvatski, niti hrvatski da bi bio velik. No može li Pjesnik biti Velik, a da pritom nije Veliki Čovjek? Eto, svašta može. Vidjeli smo nekidan tko je dobio Goranovu nagradu. Povijest je puna čarobnjaka riječi koje ne bismo poželjeli izbliza upoznati. Neke heroje valjda treba držati na distanci kako bismo u njihovim riječima nalazili vlastite refleksije, a ne otisak stvarnosti njihove surove nutrine. No jednom kad shvatiš o kakvom je čovjeku riječ, kad spoznaš lik i nedjelo, postaje gotovo nemoguće promatrati njihovo djelo bez prizme tog otrežnjujućeg saznanja.