Nismo vidjeli, jer nismo željeli vidjeti. Čak i kad smo širom zatvorenih očiju čitali autentični vapaj žrtve. Šutjeli smo čak i kad su lekcije o odnosu prema ženama s uzvišene moralne pozicije dijelili oni koji bi zadnji imali pravo dijeliti ih. Nema to veze s nikakvim ideologijama. Čovjek si ili nisi.

Da barem imaju obraza šutjeti na tu temu. Tada bismo si barem mogli utvarati da imamo alibi za našu vlastitu šutnju.

Ali ta prijetvornost! Ne samo Matanićeva, nego i nekih(!!!) od onih koji ga sad napadaju. Jedan drugi nasilnik je tako ovih dana isto u paru sa svih ekrana nastupao prozivajući vladajuće zbog njihovog odnosa prema ženama. Pa da barem ima obraza začepiti. Došlo mi je povraćati kad sam to vidio. Kažu, za Matanića znaju već mjesec i pol. Za neke znaju godinama, pa opet nikom ništa.

Za Matanića ću reći samo - nikad nisam volio njegove filmove, to crnilo očito je projekcija iznutra na svijet oko sebe.