Da su suci u Zlataru i drugim gradovima analizirali dokumentaciju iz Konga onako kao što su to napravile novinarke Godeč i Lukić, onda bi možda uočili da su neka sudska rješenja kao kopipejstirana - samo se mijenjaju imena djece, bioloških roditelja i posvojitelja. Da u nekima uopće nema imena bioloških roditelja. Ali da se ponavljaju imena odvjetnika i sudskih službenika koji su nekim čudom uspijevali biti fizički prisutni i na dva različita ročišta koja su se odvijala u isto vrijeme.

Kako je moguće da pravosudna inspekcija nije uočila nepravilnosti tijekom izvanrednog inspekcijskog nadzora? Iz svega je očito da ministri Malenica i Piletić nisu govorili istinu. Predmeti na sudovima u pravilu nisu dodjeljivani po algoritmu - već u pravilu favoriziranim sutkinjama, koje su brzopotezno u 10-ak minuta završavale postupke, a da pred sudom nije imenovan obvezni posebni skrbnik koji zastupa interese djece. Ministar ne nudi nikakve odgovore - osim da je društvo na ovom slučaju naučilo lekciju.

Naravno, problem je kako nastaviti istraživati ovu nevjerojatnu pravnu crvotočinu između Konga i Hrvatske, a ne naštetiti posvojiteljima i prije svega njihovoj djeci, koji moraju izgraditi život u Hrvatskoj. Svi su se sretno vratili u Hrvatsku, a presuda zambijskog suda potvrđuje da je sve bilo zakonito, tako je glasio narativ. No, očito, ne tako brzo.

Zambijski sud samo je odbacio ridikuloznu optužnicu o trgovanju djecom u svrhu eksploatacije, za koju nikad nije ni bilo nikakve indicije, kamoli dokaza. No, ta odluka nažalost, baš ničim ne potvrđuje da su posvojenja bila u skladu sa zakonima Konga i Hrvatske. Početak ovog serijala u Jutarnjem listu pokazuje - cijela priča i dalje odbija biti pometena pod tepih.

?