No to što su radili kontra ili mimo zakona i dalje ih ne čini kriminalcima. Zambijski sud, dakle, nije uopće odlučivao o (ne)zakonitosti posvojenja u drugoj državi, jer za to nije ni ovlašten, već o mnogo težoj kvalifikaciji za koju ni u jednom trenutku nije bilo nikakvog traga dokaza.

"Vraćaju" se u Hrvatsku i djeca, takvi su barem naslovi, iako nije baš jasno kako se možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Još uvijek ne znamo što na to vele institucije Konga, ali ne bi im bio prvi put da zažmire i da ne dopuste međunarodni skandal da plaćeno posvojenje zapne u nekom limbu. Još čekamo pravni epilog.

Zapravo očekivano. Ali na iracionalnoj razini nepojmljivo je što se vraća i Ivan Pernar, moron, dao bih lijevo jaje da nikad ne shvatim kako ta maligna kaša od mozga funkcionira. Pazi, on je putovao u Afriku kako bi "učinio sve da budu osuđeni", da njegovi sunarodnjaci završe u afričkom zatvoru. Naravno, boli njega briga za interes djece, radi se o socijalnom predatoru koji je uživao narkotike sa školarcima usred Zagreba. On je samo poželio ponovno postati neki faktor.

Neka korist od svega ovoga? Zakonska regulativa je promijenjena i hrvatski sudovi više neće biti sudionici lanca trgovine međunarodnim posvojenjima, u suštini trgovini djecom, ne provjeravajući dokumente o posvojenjima baš iz onih država koje nisu potpisnice međunarodnih konvencija, iz kojih bi ih trebalo provjeravati pod elektronskim mikroskopom. Pravna crna rupa ili crvotočina između Europe i Afrike na koju je desetljećima žmirilo hrvatsko pravosuđe sad je ipak zatvorena. No, Pernar nema ništa s tim, to se dogodilo prije no što se uputio u Afriku shvativši da se na taj način ponovno može ugrijati pod svjetlima reflektora.