Promijenili su Ustav RH i ukinuli obvezu da na referendum mora izići više od polovice od 50 posto tada upisanih birača (oko 4.5 milijuna) kako bi uspio. Nakon te izmjene bilo je dovoljno da teoretski izađe 15 ljudi i deset njih glasuje za pristupanje. Političari su htjeli biti sigurni da će referendum uspjeti. Tako je zapravo i bilo jer da nije bilo promjene Ustava, referendum ne bi uspio budući da se odazvalo manje od polovice upisanih birača (oko 1. 9 milijuna), a Hrvatska bi i dalje ostala bez članstva. Takav ishod bio bi smak svijeta onima koji u Europskoj uniji vide vječno utočište i rješenje za Hrvatsku i koji ne znaju da su se sva carstva i savezništva u povijesti raspadala pa će, nema nikakve sumnje, jednom i EU, a ono što nadživljava sve saveze? nacionalne su države. ?

Bilo je, dakle, kao i uvijek kada politika nešto čvrsto odluči i nije joj važno što narod misli. Dogovor između HDZ-a i drugih stranaka imao je svoju cijenu. Nacionalnim manjinama, posebice srpskoj, dodijeljen je status svojevrsnoga nedodirljivog božanstva. Koliko god izišlo njihovih birača, uvijek će Srbi imati tri zajamčena saborska zastupnika, a nacionalne manjine ukupno čak osam (više nego nacionalne manjine u svim državama EU sveukupno). Hrvatsko je iseljeništvo, pak, poniženo kako brojem od tri saborska mandata, tako još više i načinom glasovanja (samo u tisuće kilometara udaljenim ?diplomatskim predstavništvima). Hrvatska je, de facto, agresorskim Srbima, koji su Hrvatskoj nanijeli toliko zla, krvi i smrti, dala ista prava kao i hrvatskome iseljeništvu koje je spašavalo Hrvatsku 90-ih, a spašava ju i danas doznakama od nekoliko milijarda eura. Tim je promjenama Hrvatska agresore učinila čak i povlaštenima pa ih danas još pred svake izbore moljaka i plaća im dolazak, a sa svojim je narodom u iseljeništvu praktički prekinula svaku ozbiljnu komunikaciju.?

?Danas na desetu obljetnicu ulaska u EU neki u svome eurotrijumfalizmu kažu da je Hrvatska zbog toga neprepoznatljiva. Kao da ne bismo bili to što smo danas ? s Europskom unijom ili bez nje. Vladajući su hvataju mahom selektivne statistike u želji da uvjere naciju koliko smo dobili novca i u pravilu izbjegavaju reći koliko smo uplatili i koja je sve ostala cijena članstva. Više od materijalne dimenzije dobar dio hrvatskoga naroda članstvo u EU mamilo je zbog što bržega mentalnoga i političkoga odmaka s Balkana. Građani su vjerovali da će se što više udaljiti od Srbije i „granice” na Drini odakle nam je zadnjih sto i nešto godina stizalo samo zlo. ?S toga aspekta gledano, dojam je, međutim, ne samo da se nismo odmakli od te psihološke granice na Drini, nego smo se još više zbližili. Mediji i institucije u svojevrsnome ludilu rehabilitacije pregažene prošlosti više no ikada forsiraju zajedništvo, bratstvo i jedinstvo, forsiraju se promidžbene kampanje za sve što nudi športska, glazbena i kulturna scena s istoka neovisno o kvaliteti, oživljava se jugoslavenski sustav vrijednosti i, nasuprot tomu, istodobno traje proces sotonizacije svega što je stvoreno 90-ih i što danas predstavlja nacionalnu ili suverenističku politiku.

?Ako se ponekad zavaravamo da smo ipak odmakli od Drine, slika iz Brezovice vrati nas praktički u prošlo stoljeće. Ondje se svake godine na 22. lipnja okupljaju jugosrpske mračne figure, oni koji su poraženi vojno i politički 90-ih te su ostali bez domovine. U žalu za izgubljenom Jugoslavijom, oni su izmislili taj i mnoštvo drugih tzv. antifašističkih rituala kako bi kotač povijesti okrenuli unatrag. Ne ide im pa su puni bijesa, mržnje i poriva za osvetom prema hrvatskim nacionalistima i domoljubima. ?Ovdje nije riječ o tomu je li tko u političkome pogledu lijevo orijentiran, čak ni to je li jugonostalgičan jer jedno i drugo legitiman je politički osjećaj sve dok ne prelazi u nasilje. Ali kad slušate i gledate SDP-ovu gradonačelnicu Siska Kristinu Ikić Baniček u Brezovici kako nevine hrvatske žrtve na Bleiburgu naziva kvislinškim šljamom, onda zapravo shvatite da je od ekstremističkih stajališta veći problem hrvatske politike praktički mentalna deformacija njezinih mnogih aktera. Ono što čini beznadnu poremećenost te žene nije, dakle, ljevičarenje i jugonostalgija, nego neobuzdana mržnja prema hrvatskim žrtvama i herostratsko zadovoljstvo što su završile mučeničkom smrću bez krivnje i suda te naposljetku umobolno zaodijevanje okrutnih zločina u kategoriju historijske političke ?pravednosti. Ton i izrazi lica zapjenjene Kristine Ikić Baniček u Brezovici zacijelo su podatni psihijatrima za analizu, ali i laicima da vide kako se ona emocionalno u tim trenutcima i sama uživjela u ulogu partizanskih koljača, kao i da sama kolje hrvatske civile na bleiburškome polju. Kako uz mržnju obično ide i neznanje, i ona je za svijetli primjer uzela Austriju koja nam je, kao, morala održati lekciju iz odnosa prema fašizmu, ne znajući da ta država ima na stotine grobalja poginulim pripadnicima Hitlerove vojske nad kojima se svake godine održavaju komemoracije, kao što ju pamet ne služi ni toliko da ju podsjeti kako je upravo ta zemlja u nedavnoj prošlosti dva puta za predsjednika birala i formalnoga nacista. U Hudu jamu bačene su djevojčice iza kojih su ostale pronađene pletenice kao dokaz strašnoga zločina, u Jazovku su bačene časne sestre i djeca iz vojnih škola. Sve je to uzalud govoriti borniranim svijestima kao u slučaju povampirene sisačke gradonačelnice i jedino pitanje koje bi ju možda trglo iz njezina postkomunističkoga drijemeža glasi ? bi li ona s jednakim gađenjem proglasila kvislinškim šljamom i svoju mrtvu djecu kada bi ih netko zaklao i bacio u jame kao što proglašava nedužne hrvatske žrtve iz Hude jame ili Jazovke.

?U Rusiji je raspad sustava. Plaćenička Wagner vojska odlučila se na oružanu pobunu protiv Putina zbog sukoba u komunikaciji, ali posve sigurno i zbog vojnih poraza i propasti plana o osvajanju Ukrajine. Prigožin je s tom vojskom došao na 200 kilometara od Moskve pa odustao i povukao se. Putin je zaprijetio da će izdaja i noć u leđa Rusiji biti kažnjeni najdrastičnijim mjerama. Već sutradan, dakle, i vođa te vojske Prigožin naglo je odustao od pohoda na Moskvu, ali je i Putin od odmazde. Svijet pokušava odgonetnuti što se događa. I u Hrvatskoj se nižu brojni komentatori, analitičari s objašnjenjima i prognozama i u pravilu već sutradan pokaže se kako su sve promašili i kako se od početka ruske agresije na Ukrajinu još nisu susreli s istinom. Pojma nemaju ni o čemu pa ih je bolje ne slušati.? Međutim, nedvojbena je činjenica kako je nakon ove epizode ne samo ozbiljno opao autoritet ruskoga vlastodršca Vladimira Putina, nego je i definitivno u očima svijeta postao smiješni, premda još uvijek opasni pa i nesposobni blefer. Na početku agresije na Ukrajinu svijet je drhtao od njegovih prijetnja svima koji bi se svrstali uz Ukrajini i pomagali joj. Trijumfalno je najavljivao brzi dovršetak svoje ?specijalne vojne operacije za tri, pa sedam, pa deset dana, iznosio vizije o ruskome svijetu, pa onda postupno reducirao vojne ciljeve od ruskoga svijeta ili carstva u granicama barem nekadašnjega Sovjetskog Saveza do zadržavanja anektiranih pokrajina. Danas, godinu i pol od početka, nije se pomaknuo od samoga? početka, a, evo, rat mu se obija o glavu i vraća pred vrata rezidencije u Kremlju i riskira građanski rat u Rusiji.

Ono što je sada važno za nas i za povijest općenito činjenica je da se istodobno s propašću ruskoga svijeta raspada i Vučićeva, Porfirijeva i Dodikova ideja tzv. srpskoga sveta. Srbi su sve stavili na Putina i rusku kartu, vjerovali su da će s ruskom armijom uspjeti ono što nisu s Miloševićem ? do zapadnih granica zamišljene Velike Srbije. Sada im se ruše snovi. ?Zato je pomalo tragikomično gledati ne samo Vučića i Dodika koji se osjećaju poraženo više od samih Rusa, nego i one hrvatske redikule u Brezovici jer i oni su nelustrirani izdanci Staljinove, Titove, Miloševićeve, odnosno Putinove komunističke fantazmagorije koja je odnijela stotine milijuna žrtava nakon Drugoga svjetskog rata u cijelome svijetu ? ne samo u Rusiji i u Hrvatskoj. Sudeći po ovim brezovičkim čudovištima, ni danas im nije dosta hrvatske krvi. Sada kada u Putinovoj Rusiji sve puca po šavovima, mi još bolje znamo da su i te brezovačke kreature poražena i obezglavljena vojska iste bolesne komunističke fiksacije. ?????????

?